O malim svinjarijama i ponešto lijepo
NeMresBilivit
Tour d´Blog

j u n k y a r d d a w g

htio bi biti dežulović
► m i s l i   d n e v n i k
neće zajebat
► v i o l a n t e 2 2 2
jasno je zašto je
obožavam
s a m o - n i n a
traži i pronaći će
slucajnenuspojave
prototip koji ide u seriju
w h i s p e r e r
kao ja
b a g r e m - p r u t
tko zna - zna
p o k o s n i c a
to je za mene, onako baš!

k o l i b r a
još nešto za mene
...
n i s a m j a
ne bi smetalo da jesam

l o s t w a y s
tako nekako zamišljam
svog buraza kog nemam

m a r l a
čak je i mene uspjela
zainteresirati za modu


Pisalo se nekada...
Definitivno odustajem od
Ja nisam u N A T O !!!
Zašto meni ne smeta
     Jakša Cvitanović Cvik
Božić sa Michelle Obama
 Muškarci su nasilni i
     točka! Ustvari uslkičnik.

 Ukida se B l o g e r.hr!!!
 V a n   s   p a p o m ! ! ! 
 O d  s a d a  g o v o r i m
      s r p s k i  ! ! !

 Sve po spisku... sad dal
      Mesiću il Sanaderu...
      s v e j e d n o !
 R a s p a d   o b i t e l j i
      2. d i o

 R a s p a d   o b i t e l j i
      1. d i o

 Tata ti jugonostalgičar,
      definitivno!

 Tata ti jugonostalgičar,
      2. d i o

 Tata ti jugonostalgičar,
      1. d i o

 U  v a š i m  g o d i n a m a
      j a  s a m  f u k a o !

 Jedini pravi   p r o b l e m
      Hrvatske su  H r v a t i !

 Svim kučkama svijeta!
 N  e m a   B o g a ! ! !
 O v o  j e  r e k l a m a
      z a  K o n z u m
!
 O t k a z !
 M a j m u n   majmunski
      ž i v o t    s l a v i

 N i s a m   j e b o ,
      č a s n a   r i j e č !

 O p e t   n i s a m  u  modi
 A j m e !   M o j a   k ć e r
     i m a   d e č k a !

 D a   l i   s a m
     d o v o l j n o   m u š k o ?
 M i l i t a n t n i   p u š a č
 Ne  p r i h v a ć a m  svoje
      m i š l j e n j e ! B a r  n e
      j e d n o g l a s n o !

 D a   č u v a m   ž i v c e ?
     Za KOGA ?
 O d l u č i o   s a m   s e
      s v i m a   z a m j e r i t i !

 Z a š t o   t e s t o v i   I Q
     n i š t a   n e   v r i j e d e?

 A k o  m i s l i t e   d a  j e
     K o l o   s r e ć e   s a m o
     d o b r a   z e z a n c i j a...

 
Blog
ponedjeljak, lipanj 21, 2010

Koliko taštine. Vanity, jel` se to tako na engleskom kaže. Loš mi je engleski, slabo ga prakticiram. Eto, kaže predsjednik kako je napokon drugi svjetski rat za hrvatsku politiku završen. On se odjednom pojavio, postao predsjednik, povodom dana antifašističke borbe otišao u Bleiburg i završio pos`o. Prosto, ko pasulj. I sad se mi pitamo što je rat toliko trajao i gdje si to bio Ivo sve te godine. I aplaudiramo. I odmah nastavimo priču o ratu kao da se ništa nije dogodilo. A i nije.
  
Prosto je nevjerovatno koliko vlast od čovjeka napravi spodobu koja učas osjeti potrebu da odigra neku važnu, povijesnu ulogu. Kako se povijesne uloge ne dodijeljuju često i ne dopadaju baš svakoga ko se vlasti dočepa, to onda ljudi, skloni osiguravanju svog mjesta u povijesti, pokušavaju sami pisati libreta, vjerujući da će njihove arije ostati upamćene. I povjeruju da svjetski ratovi završavaju kada neki pijanist ili pravnik prošeta nekom austrijskom livadom.
 
Nije za ovu priču uopće bitno tko je i kada otišao kome i gdje. Bitno je da nikakvi odlasci, pa ni predsjednikovi, ne mogu završiti priču koja je kod nas ostala nezavršena. Neki dan čitam Juricu Pavičića i njegove vijesti iz Liliputa pa se pitam koliko je još Pavičića u narodu, onih koji bi mogli razumijeti priču. Odgovor je: zanemarivo malo. S time računa i predsjednik kada donosi odluku da završi drugi svjetski rat. Staje on uz bok Staljinu, Churchillu i Titu. E sad, istina je da je drugi svjetski rat u našim glavama nezavršen i da bi to trebalo učiniti. Međutim, to je znatno složeniji posao od obilaska, nekad rudarskog, gradića.
 
Zašto je rat završen za Nijemce, Francuze, Engleze i ostale, samo za nas nije? Bit odgovora je definirao Pavičić kada pišući o onom skandaloznom prijenosu „humanitarnog“ koncerta prikupljanja pomoći za generale na HTV-u, a koji je za našu politiku postao skandalozan tek po packama iz Bruxellesa, kaže: „Bez te apstraktne eurobatine mi bi, naime, živjeli u zemlji u kojoj se notorni krvopije na redovnoj bazi na TV-u slave kao heroji. Živjeli bi u zemlji...“. Da, antifašizam je u ovoj zemlji duboko ukorijenjen samo u preambuli ustava, te u glavama sve malobrojnijih živih antifašista i ono zanemarivog broja ljudi poput Pavičića. Jest da su naglas rečeno gotovo svi antifašisti, ali isto tako u sebi gotovo nitko ne prezire generala koji je ispalio metak u potiljak starici, jer ipak je bila srpkinja. I svi ti žele vjerovati da je baba imala utoku negdje skrivenu i da ipak nije sve tako crno bijelo. Svi ti „antifašisti“ nazivaju izdajnicima one koji su dostavili transkripte ili arhivsku građu haškom sudu, a u kojoj ima otegotnih okolnosti za optuženike. Jer istina im je draga samo dok je na njihovoj strani. Nitko od njih nije nešto uzbuđen što su tipovi koji su ubili malu Aleksandru Zec oslobođeni i šetaju pored njihovih kćeri, nitko godinama nije spominjao da se na stadionima viče ubij srbina, dok UEFA nije reagirala, ali vuvuzele su odmah postale top tema. Ljubav prema domovini ovdje je često ne samo opravdanje za zločin, već i legitiman razlog za počinjenje. Nije Hebrang slučajno opravdavao najvećeg koljača Maksa Luburića, on tako misli i osjeća. I pritom mu je manje je bitno što su njegov otac i Luburić bili na suprotnim stranama, bitnije je što je ovaj klao srbe. A to što se kasnije pokušavao vaditi, samo je svijest da tako što nije poželjno reći zbog vanjskog svijeta.
 
U Njemačkoj je odavno razriješeno pitanje nacističke krivice. I nema razloga potezati te priče. U Nijemcima je duboko ukorijena svijest o tome koliko je to bilo pogrešno i tragično. Hitler, Goebels i kompanija odgovorni su za zločine koje nitko ni u kakvoj situaciji ne brani i ne opravdava, ne umanjuje, niti itko pominje saveznička sravnjivanja gradova zbog balansa.
 
Kod nas se svaki zločin relativizira, čak se i činjenica da je Hrvatska bila saveznica sila osovine i uređena država sa rasističkim zakonima, pokušava ublažiti friziranjem partizanskog pokreta, koji jest postojao, ali ni izbliza u mjeri tolikoj da bi zasjenio činjenicu kako je Hrvatska rat završila na pogrešnoj strani. I baš otuda većina ovdje samo hini antifašizam, jer se nikada nije otrijeznila od grešaka počinjenih tada kao što su to otriježnjenje doživjeli Nijemci. Pavičić zaključuje da je hrvatsko društvo na razini djeteta koje staratelj mora tjerati da se upristoji. Ja ću dodati da dok god to dijete doista ne shvati svu tragičnost ustaštva i zločina počinjenih u ime domovine i bezuvjetno se ne odrekne, ponavljam bezuvjetno, svakog opravdavanja ili umanjivanja zločina, trebat će tog staratelja. A dok god tom društvu treba staratelj, Drugi svjetski rat neće biti završen.

UPDATE 1

Jutarnji list, 24.06.2010. , tri dana poslije posta.

Tvrtko Jakovina, hrvatski povjesničar: "Ne, neće Josipovićev posjet Bleiburgu okončati upotrebu Drugog svjetskog rata u dnevno političke svrhe. Da u Hrvatskoj postoji stvarna želja za tim, onda bismo se u zadnjih 20 godina rješavali traume Drugog svjetskog rata na način na koje su to radile druge europske zemlje. Međutim jednako tako bi bilo loše da prestane svaka rasprava o toj temi njezinim guranjem pod tepih, zbog prezasićenosti ljudi tim raspravama."

UPDATE 2:

Jutarnji list, 27.06.2010., šest dana poslije posta.

"Josipovićevi obilasci su na putu rasterećivanja od trauma prošlosti nezaobilazna početna točka, ali samo to nije dovoljno”, tvrdi dr. Nebojša Blanuša, stručnjac za političku psihologiju sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, i dodaje: “Njegov posjet stratištima neće biti podvlačenje crte pod političke rasprave o Drugom svjetskom ratu.
.
NeMresBilivit @ 15:23 |Komentiraj | Komentari: 55 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.