O malim svinjarijama i ponešto lijepo
NeMresBilivit
Tour d´Blog

j u n k y a r d d a w g

htio bi biti dežulović
► m i s l i   d n e v n i k
neće zajebat
► v i o l a n t e 2 2 2
jasno je zašto je
obožavam
s a m o - n i n a
traži i pronaći će
slucajnenuspojave
prototip koji ide u seriju
w h i s p e r e r
kao ja
b a g r e m - p r u t
tko zna - zna
p o k o s n i c a
to je za mene, onako baš!

k o l i b r a
još nešto za mene
...
n i s a m j a
ne bi smetalo da jesam

l o s t w a y s
tako nekako zamišljam
svog buraza kog nemam

m a r l a
čak je i mene uspjela
zainteresirati za modu


Blog Alati
.
O   m a l i m   s v i n j a r i j a m a   i   p o n e š t o   l i j e p o . . . .

.
.
Blog - svibanj 2006
utorak, svibanj 30, 2006
 
Došao Matija na Shoutbox da priopći svekolikom blogerskom pučanstvu kako će mijenjati pravila po kojima će se formirati lista. I rekao Matija da će mnogi koji su bili zločesti i sami si pucali rating ( kako se to radi, što mi niste ranije rekli..) pasti i ispasti, a da ce biti i kolateralnih žrtava, tj. da ce naebat i oni koji nisu varali. Onako usput, obavijestio je shoutboxovce da se ne pali na sise, ali zato guza i čizmice..... ajoj!
 
Živ ti bio Matija sto godina. Ali, što mi unesrećuješ ove moje blogere, tako divne i tako nevine u svojim zanimacijama. Kažeš varaju? Pa ostavi im igračku u rukama, zar da izgube smisao koji su oni našli u bloganju? Možda se počnu drogirati! Ti ćeš biti kriv! Neko se mučio tjednima, ili koliko već bloger postoji, čekao da ga otvori među prvima, i varao, dosljedno i uporno, a ti ćeš ga sada upropastiti? Takav bloger će pasti u bed! Oni pak koji pišu iz nekog banalnijeg razloga nego je varanje zbog ratinga (ili još nisu došli na tu genijalnu ideju), njima taj rating baš i nije presudan. Vidim da je u zadnje vrijeme puno povika na kriterij! Ali zašto? Čemu pridavati uopće pažnju tome? I neće li se tom pažnjom u zamku uvući možda i poneki cool bloger, pa da i takvi počnu ganjati rating? Ako ništa drugo, barem si dao inicijalnu temu za blogersku kavu u petak. Inače sigurno ne bi imali o čemu pričati:-)
 
Ja ganjam riječi, i uhvatim koju dobru, zrelu i otkucam je svima. I ta me riječ legitimira! A rating? Ma zabole me.......... Živ ti bio Matija sto godina. I da ti rating kod onih sa guzom i čizmicama bude što viši!
 
Nemres bilivit!
.
NeMresBilivit @ 20:07 |Komentiraj | Komentari: 34 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 28, 2006



 

Ma daj, dosta mi je tih trendova, te mode, toga biti IN! Kada sam bio mali bio sam skroz demode i svi su me zaebavali. Baš svi. Iz razreda, kvarta, kluba, društvo sa mora, skijanja, čak su me i oni iz saveza omladine zezali. Moš misliti mode u mladih skojevaca. Al imali su i zašto..... doduše.

Kada su se recimo nosile uske traperice, ono uz nogu, moj bratić, tenisač, državni omladinski prvak u dvorani, faca, moj idol,  starijni bratić, volio sam reći buraz..... nosio ih je. A ja sam imao široke hlače, pa su još imale i neke džepove, ko šljakerske, ono kako se danas nose. Svi su mi se smijali. Imao sam i majicu na kojoj je pisao neki glupi slogan... ono kako se danas nosi , znaju ovi današnji klinci. A on je imao majicu na kojoj je pisalo John Player Special! To su bile neke cigarete. I još jednu na kojoj je pisalo Cambridge University. I opet su se meni smijali..... Imao je on i sajmonice, cipele, to su svi imali. Osim mene naravno! Ja sam imao neke čudne, kao retro, otprilike ovakve kakve se danas nose... Jel treba reći kome su se smijali? Ah da, umalo da zaboravim! Friz! Buraz je imao talijanku, onako je lijepo padala na čelo, uh kako sam želio talijanku. A ja? Imao sam neku kratku frizuru, nekako kao ovi današnji klinci, skoro ćelavo..... Valjali su se od smijeha kad sam nailazio!

 

E ali, čekao sam ja svoj trenutak, znao sam ja da će on kad tad prerasti te traperice i te majice, pa će ujna doći sa punom vrećom, pa ću i ja biti u modi! A za friz.... pa valjda će se mami više pokvariti ta glupa mašinica za šišanje. I dočekao ja ujnu kad je završila škola. I čekao jesen da im pokažem, svima u razredu. Mama je rekla da je to baš dobro jer sam prerastao svoju odjeću. Sva sreća, mislio sam, ne bi ti ja više obukao te hlače. I došao sam u školu, prvi dan, u uskim levisicama, onim uz nogu, kad tamo Cobra, Denis i škvadra ..... u trapezicama. Plakali su od smijeha i pokazivali prstom na mene, vidi ga, papak....... uske čehla! Frend, kaj si došel iz muzeja, ha? Probao sam doma one stare hlače, ali nije išlo, male. Mama je rekla da mi ove uske baš dobro stoje, a uostalom nisam li cijelu godinu tražio baš takve? Mrzio sam i mamu i ujnu i susjedu koja je istio rekla mami da mi te uske dobro stoje.... sve sam ih mrzio. Takvih sam priča periodički imao dugo godina poslije. Zajednički nazivnik? Papak! Nick? Papak! Pasword? Ne, nije Papak. To je prejednostavno! Papčina!

I onda je bratić odrastao, i postao trener, i otišao u Njemačku raditi, i donio mi Kappa trenirku, istu kakvu će ameri te godine nositi na olimpijadi, i rekao mi je - buraz vrijeme je da i ti imaš nešto ko grom.... I prvi sam imao tu trenirku u društvu. A svi su je htjeli. Bilo je ljeto, i ja sam bio kod tetke u jednom provincijskom gradiću na jugu bivše države. Tamo su ljudi van svih tokova. I tamo mi se jedna djevojka baš sviđala. I odlučio sam je zbariti. Uostalom imao sam i guba trenirku! Ta djevojka, koja će jednoga dana postati i moja bivša supruga, iskomentirala me ovako nakon prvog susreta:- Baš si mi drag, super si mi, oćemo se opet naći? Samo molim te obuci nešto drugo, ovakve trenirke kod nas nose samo cigići, pa znaš... da me cure ne bi zezale.....  Htio sam ubiti bratića. Na mjestu! Već sam počeo i planirati! Ali to jutro je otišao!

 

I tako dalje. Onda sam odrastao, pa počeo raditi, pa familija, pa nisam baš mogao sebi priuštiti... Ali sve dođe na svoje..... kad tad! Znam to ja! To je mama uvijek govorila. I bratić to zna reći! Imam danas dobar posao, pa imam i nešto love. I još me kćer savjetuje! A ona zna što je IN. Nakupovao ja majica, košulja, hlača, cipela, jakni..... i frizura mi je ko nekada, samo se sada nitko ne smije! Mamicu im njihovu, a ista kakvu sam nosio prije dvdesetipet godina! I sve super. Al niko nevidi. Ni košulju, Getto, ni šuze, pretprošli tjedan iz Londona, ni čehla, boli glava...... niko iza ovog usranog ekrana ništa ne vidi! Nitko me ne pita kako sam obučen ni kakva mi je frizura. - Imaš msn, ID, icq, skype ili kakva već slova pitaju... Neeeemaš? Svašta! Koji si ti...(ovdje fali papak)..... Joj, daj, moraš si to napravit..... i časna riječ nitko ne pita za šuze!

 

Opet nisam u modi. Nemreš bilivit!

NeMresBilivit @ 17:54 |Komentiraj | Komentari: 29 | Prikaži komentare
petak, svibanj 26, 2006

 

Napisao sam nekoliko postova koji su jako dobro otkomentirani na ovom blogeru, a svima je zajedničko bilo da su sadržavali 20 deka potrganih živaca, šalicu ogorčenosti, nekoliko većih čuđenja, 3 žličice netolerancije, te cinizma koliko stane između prstiju. Ostali satojci su varirali ovisno o postu koji je bio spreman. I svi su se pekli na 300 stupnjeva, full.

 

Onda sam pomislio da je vrijeme za neki laganiji post, nešto bez pečenja, krčkanja, bez svih ovih teških sastojaka i izvukao neku svoju dozlaboga prašnjavu pjesmu, meni jako dragu. I pobrao simpatije, hvala Vam sa velikim V. I dobio lijepe komentare. I ublažio image koji sam imao, nesto poput nadrkanog tipa koji samo viče, buni se, vjerojatno i psuje kada nije na blogeru i ............. postao dosadan. Još sam kasnije bacio neku filozofijicu o vlastitim riječima i natjerao tipa do jaja da mi napise da je vrijeme za jedan mrziteljski post! Znam ja da je to figurativno rečeno, ali ipak..... to je ono u ljudima, nama svima, da je svaka nesreća, problem, katastrofa, neuspjeh, prevara........ interesantnija od bilo čega pozitivnog. Zato je sve više crne kronike u novinama. Zato jer mi to tražimo. Mi čitatelji. Zato je toliko nasilja u filmovima. Zato jer mi to tražimo. Mi gledatelji. Zato je..... ma sve znate! Zato je draga Memo malo njih spremno volontirati za humane ciljeve, to donosi samo osmijeh, a kome je još do osmjeha? Posebno tuđeg!

 

A što se mojih postova tiče, ma vratiću se ja na staro odmah slijedećim postom, i ponovno ću izgledati nabrušeno i ljuto, čvrsto i odlučno da vas sa malim v sve operem, a ne ovako zaljubljeno. Uostalom ovo i je blog o svinjarijama i samo ponečem lijepom!

 

Nemres bilivit!
.


NeMresBilivit @ 14:52 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 24, 2006

 

Od onih sam, koji kada govore, znaju što govore.

Od onih sam, koji kada pišu, itekako znaju što pišu.

Od onih sam, koji kada misle, pojma nemaju što misle.....

 

Ali zato, kada misao konačno počne izlaziti iz mene, onda je ona moja. I nema natrag. I neću sutra reći da nisam tako mislio, i neću reći da sam se krivo izrazio, da sam samo bio ljut, ili pak zanesen.... neću se braniti tako površno.

 

Mogu samo reći da sam pogriješio. I to me nije sram. Nekako sam oduvijek prepotentno mislio da dovoljno vrijedim, pa da imam pravo na pogrešku. Tada su moje riječi posebno moje.

 

I ne zaboravljam lako svoje riječi. Posebno ne napisane. Njih pomno odabirem, umatam u svilu ili bodljikavu žicu, mazim ih ili bičem gonim, poliram ili stružem.... i svaku preokrenem  dvanaest puta prije nego je zapišem. A onda ih volim, čuvam i stojim iza njh. Čvrsto. I nedam ih. Nikome.

 

Ni tebi!

 

Zašto mi je to palo na pamet? Ne znam, čisto onako......
.


NeMresBilivit @ 17:42 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 22, 2006
 
(pisao jedne noći 1988....)
 



Noćas sam . . . .

Noćas sam . . . .

. . . . šta sve noćas nisam uradio zbog tebe?

 


Noćas sam bio u gradu

u kome su djeca po fasadama

kredom ispisivala tvoje ime,

noćas sam te tražio

uranjajući glavu u jastuk

i razgrćući perje,

noćas sam te zvao               

grlom koje rida

jer ne umije ništa što je manje tužno . . . .

. . . . šta sve noćas nisam uradio zbog tebe?

 

Noćas sam bacao krijesnice

putem kojim sam prolazio,

ali mora da su se ugasile prije nego si naišla.

Noćas sam maštu raskomadao na tisuću dijelova

ne bih li pronašao kakvu lijepu izmišljotinu,

noćas sam, u želji da budem mrtav i sam,

ostavio kišobran otvorenim

kako bih zavarao sunce da ne izađe . . . .

. . . . šta sve noćas nisam uradio zbog tebe?



Noćas sam proklinjao zvijezde koje sam vidio   

i one koje nisam;

i pustile su me da kunem,

Noćas sam se razbolio,

ali ne zbog onoga što si rekla,

već zbog onoga što nisi,

noćas sam umio da patim

onako kako to čini nestručno priklana zvijer . . . .

. . . . šta sve noćas nisam uradio zbog tebe?

 


Noćas sam pročitao svoje stare stihove

koji su me tako strašno razočarali

kada sam očekivao utjehu,

noćas sam izgubio srce na ovom papiru

i još ga ne nađoh,

noćas sam ti, napokon,

posvetio pjesmu koju si toliko željela . . .

. . . . šta sve noćas nisam uradio zbog tebe?

 


Noćas sam bio tužno sahranjen,

bez opijela i bez lijepe riječi

tako obavezne za svakog ko umre .

Noćas su mi se i ovi, tek ispisani stihovi,

smijali u oči,

duboke i zelene od svih neisplakanih suza,

u lice,

izgaženo satima koji nikako da prođu . . . .

. . . . il' mi se samo čini?

 


Noćas sam pisao riječima koje ne razumijem;

i lagao nebu,

noćas sam izmislio mnoge istine

koje bi pocrvenjele da to uistinu jesu

i skrivao se,

Bog da me ne vidi 

ovako usamljenog i pokvarenog . . . .

Noćas sam . . . .

Noćas sam . . . .

. . . . ma šta sve noćas nisam uradio zbog tebe?


.


NeMresBilivit @ 20:15 |Komentiraj | Komentari: 80 | Prikaži komentare
subota, svibanj 20, 2006



Dovela ga mala u kuću. Mrtva hladna. - Ovo je Alen! Jel imaš kakvog posla u gradu, mi bi malo gledali filmove. E, i nema niš za piti, ak ti nije bed, ostavi mi 200 kuna, riknućemo, ova klima je out, trebao bi zvat onog tvog Kordića da nam postavi novu! Pusa tatice moj najdraži! Cmokić!

- Kao prvo Nataša, kaže se: dobar dan ili zdravo ili barem bok. Kao drugo, dođi malo ovamo, trebam te nešto. Alene, sačekaj malo, sada će Nataša.

Dovučem je u sobu i onda sve po spisku, kao prvo koji je to bilmez, na šta liči, pa onda koga je pitala da ga dovede, pa ko je ona da određuje kada ja imam posla, pa jel zna ona koliko je 200 kuna i što će joj toliko, a tek klima šta fali staroj, osim što radi samo grijanje, uostalom dok je pod mojim krovom poštovaće moja pravila .......

 

Ufff, jesam se zadiho od nabrajanja. Tako bi otprilike moglo, jednoga dana, izgledati to prvo suočavanje mene sa groznom istinom da se tamo neki dripac petlja oko moje kćeri. Barem tako pričaju tuđe kćeri. I mame, ponekad. Tata nikada ne shvaća da mu je kćer odrasla. Sve dok ne zatrudni. I dok ne treba izvadit lovu za svadbu. Onda shvati, ali tada to ionako više nije važno.

 

Sada ovdje treba stajati rečenica kojom ću ja izričito tvrditi da se neću tako ponijeti, da ću ja biti sušta suprotnost, da ću razumjeti da ona više nije curica, nego djevojka i da ovo i da ono... Ali neću reći. Reći ću samo da taj krov nikada nije bio moj nego naš i da se pod našim krovom svi dogovaramo. I ne bude uvijek po mom. To je već dobar uvod! A i to što mi je palo napamet o ovome razmišljati, uliva nadu mojim kćerima!

 

Nemreš bilivit!


NeMresBilivit @ 20:56 |Komentiraj | Komentari: 62 | Prikaži komentare



 

Nisam ja od onih koji će reći da ga uopće ne zanimaju komentari drugih. Dobro, nije mi to ni nešto prevažno. I kao i svi vi, ako je komentar dobar smatram da je to to, a ako nije, sigurno imam opravdanje... Ali ovo ne bih nikada pisao da nisam dobio komentar života!

E pa anđele, napisao si nešto što na prvo čitanje ne zvuči tako kolosalno, ali kada bolje razmislim ima težinu veću nego bilo koji od stotinu komentara. Parafrazirao si moje poentiranje u postu o testovima inteligencije i ocijenio me pametnim.... ali naravno ne radi se o tome. Takvih komentara ima... i ima. Ali samo je jedan ovakav (citiram): Naslov koji govori da ne prihvaća jednoglasno svoje mišljenje otkriva da iza bloga ne stoji tek bilo tko.

 

E TO je pohvala! Jedina od svih, upućenih bilo kome, u kojoj se osjeća neka težina! I makar si ti to možda sasvim slučajno tako skovao, meni stvarno dobro zvuči. Čak i ako si mislio nešto loše, opet mi imponira. Ako je netko recimo „ne bilo kakav razbojnik“, onda znači da nije kokošar, nego razbojnička veličina, a razbojniku bi to godilo! Tako i meni, kao bilo kome od brojnih blogera, godi da nisam tek bilo tko. Ja nisam bilo tko! Ništa lješe nisi mogao napisati. Čak ni da si napisao da sam recimo najveći ja**č na blogu ne bih se tako dobro osjećao( J )!!!

 

 

Sada ti pravim dodatnu reklamu, mada mi to uopće nije bio cilj. Ja inače nikada ne bih pravio takve analize! J

 

Nemres bilivit!

P.S. I neću stavljati ništa na blog osim texta!


NeMresBilivit @ 14:15 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
petak, svibanj 19, 2006



 

Kako sam pokvaren, kako sam zao, kako uživam maltretirati druge.

I tim mi je teže što sam ostao bez omiljenog načina vrijeđanja jedne grupe ljudi.

Pušača! A da sam ih vrijeđao, jesam. I to sa guštom.

Priznajem, imam malo poremećeno shvaćanje ljudskih karaktera. Poremećeno u odnosu na uobičajeno. Za mene ne postoje glupi, a još manje pametni ljudi. Meni su svi glupi i svi su mi pametni! Samo je omjer različit! Kada ja kažem glup, onda to nije univerzalna kategorija, to je glup za ono na što se priča odnosi. Tako sam i ja puno puta glup! I sve kao Lego kockice. Pa na kraju jednih ima više, a drugih manje. Ovo je uvod koji i nema puno veze sa pričom, al nema veze, neka se piše!

 

Dakle,  godinama sam maštao o tome da prestanem pušiti. I sve je stajalo na mašti! A gadilo mi se, gadio sam se sebi i imao sam svoje mišljenje o onima koji puše! Nimalo lijepo. I zbog toga sam bio još ljući. I to iskazivao na svoj način!

 

Kada bih se našao u društvu, posebno ako je tu bilo i novih likova, koji me ne znaju, obavezno bih sa grimasom na licu pogledao one koji puše! Prekrstio bih noge, zauzeo filozofski položaj i savim mirnim glasom bih počeo: - Samo neinteligentni ljudi puše! - Vani takve smatraju nižom rasom! – Danas pušiti, to može samo netko ko nema elementarni odgoj. – Razbojstvo, pljačka ili otmica, to može nekada biti sa stilom, ali pušenje, to upražnjava samo fukara. – To je zabava najbijednih slojeva. Iskonska primitiva! – Svi će pušači uskoro biti u rezervatima, kao zvijeri.... i tako sve dok... ma reakcije nije ni potrebno opisivati.

 

A kada bi ljudi počeli gledati kako da se izvuku iz tako neugodnog društva kakvo sam ja......... e tada bih ja izvukao cigarete i teatralno zamolio da mi pripale. I dalje mrtav ozbiljan! Onda im tek nije bilo ništa jasno. A ja bih mirno nastavio sa vrijeđanjem pušača! I na kraju zaključio da mi je žao što sam toliki primitivac, što sa toliko godina dozvoljavam sebi da me ljudi gledaju sa prezirom i što nemam ni tu elementarnu dozu inteligencije i pristojnosti da svoje ponašanje prilagodim 21. stoljeću! Kasnije bi se ljudi ili smijali ili bi se pravili da se smiju, uglavnom na kraju bi to uvijek ispala dobra fora! Ali nisam ja to radio iz fore, ja sam stvarno tako mislio. Nije poanta bila u tome da se na kraju svi smijemo, nego da na početku ja vas vrijeđam i gledam vaše zabezeknute face i da vam u lice kažem istinu. A dozvoljavao sam to sebi jer bi se i sam na kraju svrstao među vas i time dobio pravo na takvo mišljenje.

 

No na sreću, prije četiri godine, u poluvremenu jedine utakmice u povijesti na kojoj je sudac pokrao talijane, one sa našima u Japanu, ja sam ostao bez cigareta, a nije ih bilo za kupiti u blizini. I kada sam to drugo poluvrijeme izgurao bez dima, slijedeće četiri godine, do danas išle su lakše! I baš sam si fora i baš sam si guba i baš sam si frajer što ne pušim.

 

Ali izgubio sam jednu tako omiljenu zanimaciju kao što je ona gore opisana. Ne mogu vrijeđati bez onog kreščenda na kraju kada ja zapalim, pa mi oni sve oproste. Bez toga bih još mogao dobiti po pički. A ja to ne volim. Boli me!

 

NeMreš Bilivit!

NeMresBilivit @ 19:40 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 18, 2006

 

Povremeno pričam sam sa sobom ili se obraćam samome sebi. Svi to rade! Barem ja tako mislim. Moj mali me tada pita: Šta to razmišljaš! i potpitanja: - Ko te to ljuti? Što ćeš mu napraviti A ja mu ne znam odgovoriti!

Sve u svemu, mnogi mi dignu tlak, ali nitko to ne umije tako žestoko kao ja! Sebi samom! I nitko mi se toliko ne gadi, kao što se sam sebi umijem ogaditi! Recimo, napravim nešto, lošije nego što znam inače. A ja sve znam inače! Naravno! I onda psujem u sebi sebe i druge, a naglas samo sebe, i svi su mi publika da se ocrnim, jer evo to ja znam i bolje. I to je ljudima simpatično! Kad viknem recimo: - konju bijedni, e jesam li ja glup ili sam gluplji, pa ne možeš tako srat *****viću, pa jel me za to tata školovao...i slično, ljudi prepoznaju moje nezadovoljstvo sobom, i stanu me tješiti: - pa nije to loše, ma kaj fali, pa u redu je, ma to je super, ma u životu nismo vidjeli bolje... i onda ja još povjerujem u to i onda sam još nesretniji kaj im nisam pokazao kak se to zapravo radi!

A tek kada poslije stanem sam pred sobom analizirati stvar. Ajmeeee! Uvijek naletim na idiota! I opalio bi ga, al ne volim da me boli. Taj kreten uvijek mi hoće podvaliti da nisam kriv, a ja znam da jesam. I onda se posvađamo, dokazuje mi da su svi drugi krivi, ja njemu da sam samo ja kriv jer šta mene briga za druge... I težak je tip, ne da mu se objasniti. Ne prihvaća tuđe mišljenje. ma šta tuđe, ne prihvaća ni svoje mišljenje! I nikada ne prestaje! Kada se složim sa njim, on tvrdi da se nisam složio nego da to činim samo zato što sam kukavica i nemam muda da raščistimo do kraja, opalim ga u ta muda. I tako svaki dan. Ako netko naleti, udri po njemu, ako ne, ja sam si uvijek pri ruci (i jeziku).

A mali kada me opet bude pitao, reći ću mu da sam tog idiota koji me maltretira prokazao na internetu! Javno!

 

NeMres Bilivit!

P.S. Probati ću naći jednu ljubavnu pjesmu koju sam napisao prije skoro dvadeset godina i staviti je na neki slijedeći post!


NeMresBilivit @ 16:11 |Komentiraj | Komentari: 31 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 17, 2006


E nije da nije, al ste ga zasrali! Nisam ja manijak koji će vas tek tako otpiliti, ali sam stvarno pokušao opisati sve vas i ono što mi kod vas smeta, pa i po cijenu da vam se zamjerim. A vi se ko pravite blesavi. Nisam ja! Nisam na časnu riječ. Ma dobro možda ti i nisi, ali onaj do tebe je. I onaj do njega isto. Ali vi ko jedan. Mi nismo! Ko djeca kada razbiju prozor, pa uglas.


Ma dobro jebemu s kim ja živim? Sa vanzemaljcima, sa pokojnicima, sa plastičnim lutkama, sa likovima iz knjiga, duhovima, životinjama, filodendronima, origamijima? Ha?

I ono najljepše, cure su me najviše nahvalile. Sad bih ja trebao biti gentleman-pizda-mudar-taktičan pa biti zahvalan-ponosan-prepotentan-samozadovoljan! Ko Takeaway!

E neću, pa makar mi fakat godi, pa makar svršavam na te komentare, pa makar sam vam stvarno zahvalan, pa makar promijenile mišljenje i rekle da sam đubre. Znam da lažete, samo ne znam ko laže. Svi ste se našli među likovima koje ne podnosim, ali nećete priznati jer nemate muda (dobro, kod žena je to i anatomski nedostatak). SVI! Osim jednog ili dvoje! Možda!

Ma koji sam kurac pisao, ako ste svi tako divni! I što sam dobio takve komentare ako nema takvih tipova i tipuskinja. Ili sam u pravu kada sam pisao ili nisam. Nema treće! A vi tvrdite da niste vi takvi, ali je moj tekst super. Daj ne kenjajte. Sve vas volim, nisam ja baš toliki manijak, samo ne volim preseravanja. Uostalom ja samog sebe prepoznajem u onom tekstu na bar deset mjesta! A ipak ne mislim da sam loš. Al vi bi bili savršeni, nabijem vas na savršenstvo!

 

NeMreš Bilivit !

NeMresBilivit @ 09:15 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 16, 2006


Sjedim na terasi kafića i pričam s tipom, biznis, kada odjednom on prekide razgovor i pokaže mi neku djevojku. Da i? Pitam ja ko je ta, a on kaže da ne zna. Pa šta mi je onda pokazuje? Ma jesi vidio to tijelo?


E kada počnu ti razgovori, smrači mi se. Ne, NISAM vidio to TIJELO.  Nisam vidio ni te noge, ni te sise, ni tu guzu, ni tu djevojku, ni neku drugu.... ništa nisam vidio poslovni partneru, jer mi se od tebe smrklo, pa nisam vidio ni da mi je gad od konobara podvalio prljavu čašu, jebala ga voda, da ga jebala.  Još u školi su mi frendovi išli na živce sa spikom tipa: - koja ženska! Moš si mislit koja!

Ako i vidim djevojku prvo mi zapadne za oko po faci, po tome što je rekla, po pokretima, mimici, gestama, ponašanju, pa mi tek onda možda padne na pamet da je gledam i kao objekt.. A iskreno, nikada ja nisam prvi u društvu primjetio „komada“. Valjda mi nešto fali, fakat me to ne zanima, takav pristup ovozemaljskome. I onda ja ispadam maltene peder, nenormalan, papak nedovoljno muško. Kao ne cijenim žensku ljepotu! Ja ne cijenim! A vi to na kilo, jel! E pa nije da me pogađa takav mlitavi renome, ali se pitam da li stvarno nešto samnom nije u redu. Ili barem po običaju. Ha?

 

NeMreš Bilivit!



P.S. Inače, htio sam prvo proširit listu vas koje ne podnosim, al mi je onda ovaj tip digao živac, pa ste eto još neko vrijeme ostali nazakačeni! Drugi puta!

NeMresBilivit @ 15:28 |Komentiraj | Komentari: 41 | Prikaži komentare

Dok sam izoliran u kući sve je u redu. Ali čim izađem na stubište sranja se počnu lijepiti. Nevjerojatno su ljepljiva. Prvo skužim da je lift negdje u prizemlju otvoren, onda skužim da mi se žuri. Nađem babu koja ga drži otvorenog i nasmijem se uz opaskicu... Izađem van a neki pametnjaković mi zagradio auto. Sad mi se još više žuri. Pojavi se tip, nikakav, samo je išao ostavit dijete na čuvanje, njega pitam ko je on da bi me tjerao da ga čekam, jel on ikada čekao mene? Sjedam u auto, ali smetlari prazne one kante, ima ih milion, ne bi se kamion makao samo malo u stranu da ja prođem, a fali mi samo mic. Opasno mi se već žuri. Hoću se uključiti na glavnu cestu, al ne moš, onaj ispred mene nije išao u auto školu, on bi se odma svrsto u krajnju lijevu traku, a ima četiri trake, nikada mu to neće uspjeti, čekamo, trubim, mašem, badava, on čeka da na horizontu nema nikoga pa da pređe odmah u tu lijevu, jer će nakon kilometar i po ići lijevo. A kilometar i po mu je malo da se prestroji. Nakon toga ostale na cesti više nisam ni vidio. Stigo do škole ostavit klince, al i tamo krkljanac. Svi stanu nasred ceste jer samo moraju ostaviti dijete... i tako njih četiristopedesetsedam, pa nemoš pobjeć da si Hudini. Već pomalo zaboravljam da mi se žuri. U dućanu, samo jedna žena srećom, tu neću gubiti vrijeme. Što sam to rekao? Teta plaća čekom! Kruh, žemlje, i omekšivač plaća čekom! A naravno da joj je bed ispuniti ček. Nema ta više od tri razreda... Odustajem, klinci kupite čokoladicu na automatu u školi. Ponovno u autu. Gužva, ali veća nego inače. Zašto, pa običan utorak? Aaaa, i na ovo križanje su stavili pandura da koči promet. Dok ga nije bilo, još se i moglo nekako proći, sada više nikako. Splašnjava mi osjećaj žurbe. Nemoć! Prije sastanka, samo još da predam neke papire na mirovinsko i to je to. Nije veliki red, tooo! Ali koji red? Kako se približavam šalteru padobranci me uvjeravaju da su oni bili prije mene, da su samo ispunjavali papire, zar ih nisam primjetio, pa stajali su tik pored mene, ma da to je sve jedan red, samo oni stoje u tri iz fore, ono troje je sjedilo na drugoj strani jer ih bole noge, stari su. Htio sam im reć šta mene boli, al nisam, časna riječ. Odustajem nakon petnaest minuta čekanja kada je jedna baba zaglavila na šalteru, čini mi se neće bit gotova do jedanaest. I napokon dolazim na sastanak, poslovni, al u birtiji. Kavicu, čašu vode i smeđi šećer molim, vodu ne zaboravite molim. Ovaj s kojim se trebam nać nije još stigao, kasni i on, više od mene, nije u redu, on mene treba. Opet mi se počinje žuriti. Ne javlja se na mob. Nakon samo deset minuta konobar uspijeva donijeti ŠTAAA? rekao sam da ne zaboravite vodu! Mogu piti vodu bez kave, al kavu bez vode ne mogu. I smeđi šećer mi niste donijeli. Još pet, šest minuta. Stiže tip, ni mu, ni be što kasni, samo ljigavi osmjeh,konobar donosi tu vodu i šećer i hoće mi odmah naplatiti. E ne može buraz, pa da se na glavu postaviš! Još se čudi kako ne može! Ne može odmah, nismo u dućanu.  Naplaćuješ mi i uslugu, a uslužiti me moraš sve dok sam u kafiću, pa kad izkonzumiram kompletnu uslugu onda ću ti platiti. Ili neću ako budem imao pritužbi. Ma slobodno zovi i Sanadera, a ne samo gazdu. Tip me nešto žico, nekakav rabat, dao sam mu da ga skinem i on mi se zahvalio, digao i otišao. Sa istim onim ljigavim smiješkom sa kojim je i došao. I ostavio mi račun da ja platim. A pio neku preseratorsku kavu s nekim alkoholom za dvadeset tri kune, dvaestri puta ga nabijem... Evo da ti platim konobarčiću, pa da si sretan. I vrati mi te dvije kune, moje su, nedam ti ih, nisi zaslužio. Tako je. Izlazim van, više mi se uopće ne žuri, briga me, nemrem više ovako svaki dan, tek svanulo, a mene svi redom... I onda mi kažu čuvaj živce. Na klince ne vičem baš puno, dobri su, a za koga da ih čuvam. Pa naravno, svi vi koji mi to govorite ostavljate lift otvoren, zagrađujete tuđe automobile, nepropisno se prestrojavate, preguravate se u redovima, kasnite i podlo se grebete za piće, ne možete zapamtiti kavu, vodu i smeđi šećer odjednom....  i za vas bi trebao čuvati živce. E malo morgen, ako vi sebi uzimate pravo igrati sa mojim živcima, pa imam i ja barem jednako pravo da ih ne smirujem dok se vi s njima igrate. Ili ih ostavite na miru!


... NeMres Bilivit !

 

NeMresBilivit @ 08:44 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 15, 2006



Koga briga ali ipak..

ne volim žene koje se ošišaju kada se udaju

ne volim rokere koji imaju sponzore

ne volim nagradne igre u kojima budale mogu osvojiti veliku lovu

ne volim dočeke janice, gorana, tita, ni rukometaša

ne volim krizmanja, firmanja i slične partyje

ne volim penzionere koji traze svoja prava preko mojih

ne volim kompjutere, internete, blogove, msn-ove

ni dvjesto blagajni u shopping centrima

niti one koji plaćaju čekovima i karticama

njih posebno ne trpim

ne volim pampersice

ne volim one sa firmiranom odjećom

ne volim popove

ni narodnjake

ni seljačine

ni nazovi građane

ni dr., mr, MBA

ni nepismene

ne volim pilates ni squash

ne volim političare koji su na vlasti

ni one koji je nisu u stanju osvojiti

ne volim svoj mobitel

niti tuđe mobitele

ne volim ni one koji pričaju da ne vole mobitele

jer lažu ko svinje

ne volim svinje

ni krave, ni ovce

ne volim zelene jer su militantni

ne volim ni policiju ni vojsku

ničiju

ni crvene, niti ikako politički obojene

ne volim nogometaše

ni fudbalere                   

ni Dinamo, ni MU, ni Barcelonu, ni Ronaldinha

ne volim hiphopere koji nece dovoljno jako pljunut

a nikad nije dovoljno jako

ne volim feminizam,  fašizam,  i ostale -izme

ne volim ono što je in

gadljiv sam na modu

ne mirišem ni metro, homo, bi i sve ostale neseksualce

ne volim one koji tuku djecu

ne volim djecu koju su razmazili jer ih nikada nisu istukli

ne volim dobre aute

jer uopće nisu dobri

imam jednog rasnog, moj stari japanac je zakon za njega

ne volim kolege iz firme jer nisu kolege nego šupci

a naravno ne volim šupke, čak ni ženske

ne volim one koji varaju svoju ženu

ni one koji su papci pa to ne uspjevaju koliko god da se trude

ne volim plave košulje i siva odijela iako i sam imam jedno takvo

ne volim ni ćelave frizure, ni frizure općenito

ni pedikere, ni kozmetičarke, ni solarij

ne volim preplanule, ni anemične

ni one sa punim usnama, ni one sa tankim

ne volim play station, ni pokemone

ni bleiburg, ni domovinu, ni branitelje, ni dezertere...

ne volim čak ni palačinke sa nutelom, fuj, u palačinke je oduvijek išao pekmez

ne volim ništa što vi volite, i ništa na što vi svršavate.

Oprostite svi koje sam zaboravio spomenuti, omaklo se.

Samo mi se javite i vas ću oprati, sto posto vas ne volim.

Volim samo svoje troje djece i još par sitnica.

I to mi je sasvim dovoljno da budem beskrajno sretan!

NeMresBilivit @ 20:16 |Komentiraj | Komentari: 41 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 14, 2006



 

Pojam nacionalne sigurnosti svaka država definira uglavnom isto u većini ključnih parametara, ali svaka država ima i svoja specifična mjerila. Tako, recimo, kod nas posebno mjesto zauzima opasnost od eventualnog možebitnog nadajbože ponovnog udruživanja sa bivšim SFRJ republikama i isto je ustavom zabranjeno čak i pomisliti, dok recimo Nijemcima, Kinezima ili Bugarima to nije zabranjeno ukoliko bi  poželjeli, iako naravno takve želje mogu spadati samo u sferu Sprdačina (sa velikim S).

 

E u grupu specifičnosti naše nacionalne sigurnosti spada i očuvanje jezika, posebno pred najezdom istočnih babilonskih naraštaja, koji ne samo da pokušavaju vjekovima iskvariti naš jezik, nego dapače uzimaju naše riječi kao svoje, i time uporno pokušavaju dokazati da su naši jezici slični ili čak isti, iako se mi ustvari uopće ne razumijemo. Moram priznati da volim nabrajati primjere kojima dokazujem da sam u pravu, ali sada mi nešto ne pada na pamet puno primjera.. Blokiro mi mozak. Pamtim, tek da sam u Bgd prije pet, šest godina u nekoj državnoj ustanovi vidio natpis Uredovno vreme, a u NS prije dvije godine u zgradi Opštinskog suda na oglasnoj ploči (pardon, tabli) pronašao riječ uknjižba. A izvješća ima koliko hoćete. A na riječ mi vjerujte da je bilo još toga...

 

E pa sada mi je jasno zašto mi, kao bez razloga, nisu sjeli novi izrazi za radno vrijeme, za izvještaj i slično. I ne znajući, osjećao sam da to nije dovoljno naše. Čekam da jezični silovatelji skuže da je šport germanizacija hrvatskog, a nakon toga da reagiraju na ove moje navode...

 

A do tada će razni zagorci, purgeri i slični, tako bliski sa zapadnim susjedima, perfidno ugrožavati hrvatski jezik praveći se da ne razlikuju „tvrdo“ i „meko“ č (ć), govoriti kuča, domača i što ti ja znam koje još antiriječi, sve dok se moj susjed Horvatić ne probudi kao Horvatič i ode u Krašič u Dolinu kardinala na golf  poslije posla kao i svaki slovenac koji drži do sebe. I neka se ne zaboravi da te slovence oni istočni susjedi nazivaju alpskim srbima. Tako dolazimo da možebitnog okruženja u kome se nalazimo i do pravih razmjera opasnosti od onih što ne razlikuju č i ć, do prave nakane te zavjere koja prolazi u ozračju navodnog nerazlikovanja dva, fonetski tako različita slova. Prijeti nam opasnost da postanemo srbi. Pa makar alpski.



Ne Mreš Bilivit!

NeMresBilivit @ 18:37 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
subota, svibanj 13, 2006



Na svim testovima IQ , počev od osnovne škole ispadao sam genije. Kao klincu, to mi je imponiralo, iako nisam znao što ta riječ znači. Do danas nisu napravili test na kojim bi me svrstali niže os samog vrha vrhova... Bljak... Danas ne samo da se ne palim na te rezultate, nego mi se oni, da prostite, pomalo gade. Da sam ja tako inteligentan kako to kažu rezultati zar bih radio za nekog gazdu ili bih sam bio gazda, zar bi me žena ostavila sa troje klinaca ili bih imao finu sređenu porodicu, zar bih petnaest godina bio podstanar i čekao POS-ov stan koji mi kasni više od godinu dana ili bih imao neku kuću na brdašcu ponad grada, zar bih diplomiravao samo zato jer su mi još djedovi i bake imali fakultete, pa da ne razočaram ili bih išao prema svojim sklonostima, zar bih uostalom sada sjedio i pisao ovaj post ili bih znao i bolje iskoristiti ovo vrijeme? Blue Caffe hvala za inspiraciju, a Vama gospodo: Ne, nećete me uvjeriti da sam toliko inteligentan koliko mi laskate, Znam ja da su to zamke za budale.

 

Nisam ja toliko glup da bi me uspjeli uvjeriti da sam toliko pametan.

 

Ne Mreš Bilivit!

NeMresBilivit @ 19:04 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
 

Dakle to je lol! Ma dobro, opće je poznato da je komp era smanjila opću pismenost, da se djeca sve slabije izražavaju, istraživanja pokazuju da im je fond riječi koje upotrebljavaju u svakodnevnoj spiki spao na dvocifreni broj riječi, da ono što valja može biti samo super i nikako drugačije, a ako je osoba u pitanju sve pozitivno stane u kul, za suprotno je jedini izraz bed i tu smo uz da i ne pri kraju sa odgovorima današnjih klinaca na većinu pitanja. Ali da im se ni smijati ne da, pa je već i smješko kompliciran, to je zaista za zabrinuti se. Izumrijećemo svakako, ali kada će taj proces početi? Kada u shoutboxu ugledate FWC. Što je FWC. Fuck Without Contact!

NeMrešBilivit!

NeMresBilivit @ 16:09 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare

Kada budem silazio sa uma, moram paziti da se ne popiknem i ne promašim štengu! U tome slučaju silazak može biti bolan. U svakom drugom slučaju to je čisto OK! Gledam oko sebe , bezumni posvuda uokolo šetaju i ne čini se da im nešto fali, i ne čini se da su nešto zabrinuti, i ne čini se... il mi se samo čini!

 

Generalno, ja se očito osjećam lošije od njih, više se grizem, manje sam cool...

 

Ne mreš Bilivit!

 

* naslov je posuđen od Inspektora Blaže.

NeMresBilivit @ 12:44 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, svibanj 12, 2006


Bila jedna pčelica

i zvala se Maja.

Bila druga pčelica,

zvao se Vili.

Maja i Vili

isti su bili,

samo što Maja

nije imala jaja.



(tako mala, a tako velika razlika!)

Ne Mreš Bilivit!

 

NeMresBilivit @ 08:35 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 11, 2006
To je zapravo original sprdačine koja krasi bloger, a koja potiče od istočnih susjeda, originalno komšija, tako spremnih na koji gram duhovitosti više od nas, ali gram koji mi nikada nećemo dostići, kao što oni neće nikada dostići onaj gram više koji mi imamo u, recimo, uljudnosti ili čistoći.

Ta njihova duhovitost je valjda ono što ih, glede & unatoč, još drži na ovoj planeti, u Europi dapače, a koja se tako lako i nadmoćno demonstrira u njihovim filmovima ili nama teže dostupnim kazališnim (pozorišnim) predstavama. Jest da na tim predstavama gledaoci podriguju, pljuju i prde i jest da su sjedala prljava, al oni na pozornici mnogo su smešni!

To valjda ide zajedno. Germani su kao ljudi sušta suprotnost, ali što su dosadni....

Ne Mreš Bilivit!

NeMresBilivit @ 21:49 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Moj niti šestogodišnji sin sa priličnom je pažnjom slušao neke vijesti, neki komentar o hvatanju ili nehvatanju najtraženijeg haškog bjegunca kako vole tepati generalu Mladiću. Nisam ja to u tom trenutku primjetio, niti znam točno kako je komentar išao, samo znam da je nakon tih vijesti došao i postavio pitanje iz naslova.

Isprva sam se počeo smijati, iako sada moram priznati da (neovisno o tome što je baš Srbija na tapeti, mogla bi biti i BiH ili Hrvatska) pitanje i nije tako smiješno. Kada se vratim na sve što smo prošli krajem prošloga vijeka, a u Europi, mislim sine da razmišljaš u dobrom pravcu.

Ne mreš bilivit!

NeMresBilivit @ 20:03 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 10, 2006
Ja stvarno volim žene. A imam i dvije kćeri. Naravno da su iznad svega. Naravno da i kroz njihovu budućnost gledam na položaj žene u društvu. Ali što je previše, previše je. A najviše me boli, ne ovo što ću prenijeti iz 24 sata, nego nedostatak komentara, reakcija, demonstracija, okruglih stolova, Otvoreniog i sličnih aktualnih debatorija...

Dakle, dana 02.svibnja 2006. u 3 kn vrijednom neznamkakodaseizrazim papirnatom proizvodu imena 24 sata, izlazi ispovjest jedne žene o njenoj kalvariji u logoru Omarska. Još jedna od bezbroj potresnih priča o bolesnim umovima i nesretnom vremenu....

Međutim, pored slike te žene, u poznatoj redakcijskoj opremi dotičnog proizvoda, stoje tri povelika broja ispod kojih je kratak tekst kao pojašnjenje što pomenuti broj predstavlja.

Dakle, ispod trećeg broja, koji je usput rečeno 270, doslovno piše:  bilo je zatočenih maloljetnika. Svi mladi bili su, na sreću, muškarci.

Maloljetnika! Dakle djece. I onda ono: na sreću! Nisam nikada primjetio da se između djece pravi polna razlika. Nikada nisam niti u jednom ratnom izještaju iz nadavnog rata, pa još dalje, niti igdje u ikakvome članku o nacističkim konclogorima našao podatak te vrste kada su djeca u pitanju.

Svaka čast pokretu za emancipaciju žena, ali ovo je po meni čista svinjarija. Ali ponavljam, ako pojedinac i može raditi svinjarije, nedostatak reakcije na ovako što ostavlja me tužnim i nijemim. Svaki dan me nešto lupi. i svaki dan sve jače!

Ne mreš bilivit!

NeMresBilivit @ 22:06 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 8, 2006

A lijepo su mi govorili: - ne možeš se ti praviti da je sve normalno, ići na posao, brinuti o djeci, čekati preseljenje u novi POS-ov stan, odlaziti na vikende.... kada znaš da Vam ona pokušava podvaliti. Ma šta podvaliti - kada vam radi o glavi.


A ja mangup: - ma šta me briga za nju. Nek radi što hoće, mi živimo svoj život i ne želimo se opterećivati glupostima, posebno ne treba opterećivati djecu. Ipak su oni djeca. I to kakva djeca.

Djeca koju ne obilježava to što su superodlični đaci, što su izuzetnog ponašanja, ne obilježava ih ni to što su sportaši koji donose medalje iz više sportova i sa državnih prvenstava, niti to što su najbolji polaznici škola stranih jezika ili informatičkih škola, niti pregršt ostalih sličnih referenci, pa čak ih ne obilježava niti to da su vrlo zgodna, vedra i vesela djeca..........................................., njih obilježava to da su se usudili pobuniti protiv postupaka njihove majke.

E da su bili te sreće, pa da su imali oca pijanca, probisvjeta, ženskaroša, agresivca koji zapije plaću i dođe kući da ih malo izmlati sve onako po redu.... odavno bi ga se riješili.

Ovako, imali su oca mlakonju, koji nije znao/mogao/htio/usudio se/vrag bi ga znao što, na vrijeme stati u obranu njih, a i kada je konačno prihvatio dugotrajne zahtjeve kćeri da se upetlja i proba konkretno pomoći u prekidu dugogodišnjeg maltretiranja od strane mame, odradio je to da gluplje ne može.

Prije nešto više od godinu dana kada počinje priča,  tu je troje djece: djevojčica dvanaest, djevojčica devet i po i dječak pet i po. Dakle, godinu i nešto ima kako nas je mama napustila. Nema što nije radila toj djeci. Ali ništa prema onome što će im raditi i spremati od tada do danas, a bojim se još i više u budućnosti. I nije toliko strašno što to radi ona, majka te djece, jer ona ima pravo biti i zločesta i luda, i zla i što god hoće, puno je strašnije da to rade i neke institucije koje to pravo nemaju. Pa jel moguće da ako imaš prijateljicu činovnicu, možeš totalno upropastiti troje djece i čovjeka ni krive ni dužne. Dobro, nije to obična činovnica. To je činovnica sa dobrim kontaktima u ženskim udrugama. A to je već odličan početak.

Neću ja ovdje, barem ne sada,  pisati što je to sve bilo, fizički i psihički, između majke i djece, dovoljno je reći da su djeca poželjela ne vidjeti je. I cijeli razred Starije (tako ću je zvati) to zna već odavno. I razred od Mlađe.

I svi to znaju. Tako smo barem mislili. Pa smo lako zaboravili da je Tomi majku vidio ovdje, Zdena tamo, Jadranka kod ovih,  Paula kod onih. I poruke iskusnijih, da će ako obije petsto vrata, na troja upaliti njena priča. Lako smo zaboravili i da je pedagogica u školi s njom razgovarala vrlo srdačno dva sata, a nakon toga dvije odlikašice uzornoga ponašanja s kojima nikada nije imala nikakav kontakt, izbacila iz ureda s obrazloženjem da ne želi ulaziti u privatne probleme, iako cure nisu stigle niti reći zbog čega su došle. A htjele su reći da im majka pod odmorima dolazi i prijeti... unutar škole. Zaboravili smo i da je za Novu godinu dotadašnji soc. radnik u Centru za soc.skrb zamijenjen i da je na njegovo mjesto postavljena njena prijateljica, kao slučajno. Mnogo štošta smo zaboravili, posebno ja,  jer pobogu ide nam super, djeca nemaju nikakvih problema, nemam ni malo putra na glavi i nema mjesta za bavljenje takvom tematikom. Pa sam svaku inicijativu djece da se sami zaštite, da se nekome obrate, zaustavljao naivno vjerujući da će sve, samo po sebi, doći na svoje mjesto.

Ali ne lezi vraže! Nakon godinu dana prijetnji u lice curama da će ih strpati u dom zato što su se usudile pričati što je radila njima i njihovom bratu, uvjerili smo se da nije baš sve pričanje u prazno. Kao grom iz vedra neba pojavio se papir Centra ( 13 strana) u kome piše (skraćeno) kako je majka divna, krasna, otac problematičan, djeca ga se boje pa zato govore to što govore i zato ne žele ni vidjeti majku i na temelju toga Centar predlaže, PAZI VAMO,  da se djeca smjeste u dom. U DOM. Ko je tu lud? A zašto ne kod majke? Ako je tako divna?

Slučajno je zaboravljeno spomenuti da je majka prema uputama soc. radnika (onoga od prije Nove godine) iz istoga centra, tri puta prijavljena policiji zbog onoga što je radila djeci, da su djeca davala sat i po iskaz u policiji o tome, kao i gomila sličnih "sitnica", recimo da je napustila porodicu, permanentno prijetila djeci što su ona i prijavljivala, da nije ni kune davala za djecu....

Svatko ima mane, svatko pravi pogreške, pa tako i ja . Ali niti jedne nema u tome tekstu. Tamo je sve gola podmetačina. Na sreću, dobar dio lako dokaziv. Ali u slijedećem je stvar. Od Nove godine, od kada je njena frendica preuzela ulogu Svemoguće, meni se SMS-om recimo u pet popodne zakazuju termini za sutra u osam ujutro sa sve djecom , radi raznoraznih obrada, naravno u radno vrijeme i kao slučajno svaki puta baš kada su djeca u školi, a u najboljem slučaju telegramom u poduzeće(!!!), a svaka poštašalje se na pogrešnu adresu! Pa ako se ijednom ne pojavim(o), onada slijedi zaključak: otac ne surađuje, skriva se, ko zna što je sa djecom, možda su smrtno ugrožena.... a u isto vrijeme moja Mlađa u Sportskima među nosiocima medalja na državnom prvenstvu u judu u godinu dana starijoj konkurenciji. Starija u Jutarnjem, nasmijana, na postolju na Sljemenu, skijanje, a petice se smiju iz imenika. Lako nas je vidjeti po gradu, u kazalištu, po knjižarama, u Booksi... Pola grada nas zna. Ne mene, nego moje cure, ne pretjerujem, posebno muzička scena. Samo nas tih par teta iz Centra ne zna. Od četiri potpisane na onom monstruoznom papiru, niti jedna nikada nije vidjela moju djecu. A mene. Ma ni mene. S jednom sam dva ,tri puta razgovarao (?) telefonom ili uživo rečenicu, dvije, s ostalima niti riječ. Ali one imaju mišljenje. O nama! Loše. Negdje čak piše i da to što cure govore o majci tako kako govore, da su sigurno instruirane i da ustvari lažu! Ne tim riječima, ali skoro. A značenje baš to. Naravno, soc. radnika koji je do Nove godine bio zadužen za nas i s kojim sam se nalazio i razgovarao tridesetak puta nitko nije ništa pitao, barem tako on tvrdi.

Kako je brakorazvod u tijeku, to je moja odvjetnica priupitala njenu usred sudnice, pred sutkinjom, da li je pokrenut i neki vanparnični postupak i dobila odgovor da njoj nije poznato. A mjesec dana ranije održano je jedno ročište za koje mi nismo znali, jer su obavijesti slane na pogrešnu adresu (prava je jako dobro poznata), i mjesec kasnije će biti ponovljeno isto sa ciljem da se ni tamo ne pojavim, pa da tvrdnja o nesuradnji bude dojmljiva. I da se proba onim mišljenjem Centra na 13 strana na brzinu strpati klince u dom. Na sreću, ja ću sasvim slučajno dan prije doznati za to ročište, upasti na iznenađenje predstavnice Centra i majke i njene odvjetnice i barem privremeno spriječiti zločinački poduhvat.

Starija se dokopala tog papira od Centra i pročitala ga. I rekla sestri. Meni je rekla da će otići u Jutarnji, Večernji, 24 sata, na TV... Mlađa je rekla da je bolje da idu Mesiću. Ja još nisam izustio ni riječ, a one obje su viknule: - nemoj nam ništa govoriti. Stalno nam govoriš da ništa ne brinemo, a pogledaj šta nam radi. Da si mi dozvolio da....

Ništa im nisam rekao. A onda sam se sjetio Bloga. I ne znajući u momentu ništa bolje napisao ovo. Starija je već rekla da će ona nešto nadodati. Slijedeći puta ću možda opisati pokoju konkretnu situaciju.

Za sada, samo ovo: oko nas ljudi komentiraju je li moguće da je to njen plan, pa je li moguće da majka to želi svojoj djeci i to samo iz osvete....

A dotle... majka hoda uokolo i govori kako poduzima sve da djecu preuzme Centar (čitaj: da ih strpa u dom). I ne krije to. I hvali se time, kao to je u interesu djece, i ona se sva troši na taj svoj naum, jadna i ne stigne svaki tjedan kod frizera, pogledajte me na šta ličim......

I tu prestaju nagađanja. I još jednom sam iznenađen. A toliko puta sam rekao da me od nje više ništa ne može iznenaditi!

Nemreš bilivit!

 



NeMresBilivit @ 23:06 |Komentiraj | Komentari: 35 | Prikaži komentare
Korisne sitnice

R j e č n i k
P r a v o p i s
M e d i c i n a
M e d i j i   ex -Yu
K a r t a   s  v i j e t a
     sa NeMresBilivit-ovim
              lokacijama

    - sve što ste željeli znati
    a niste se usudili pitati :-)

    (karta se može povećavati
     do nivoa ulice! )

.

Pisalo se nekada...
Definitivno odustajem od
Ja nisam u N A T O !!!
Zašto meni ne smeta
     Jakša Cvitanović Cvik
Božić sa Michelle Obama
 Muškarci su nasilni i
     točka! Ustvari uslkičnik.

 Ukida se B l o g e r.hr!!!
 V a n   s   p a p o m ! ! ! 
 O d  s a d a  g o v o r i m
      s r p s k i  ! ! !

 Sve po spisku... sad dal
      Mesiću il Sanaderu...
      s v e j e d n o !
 R a s p a d   o b i t e l j i
      2. d i o

 R a s p a d   o b i t e l j i
      1. d i o

 Tata ti jugonostalgičar,
      definitivno!

 Tata ti jugonostalgičar,
      2. d i o

 Tata ti jugonostalgičar,
      1. d i o

 U  v a š i m  g o d i n a m a
      j a  s a m  f u k a o !

 Jedini pravi   p r o b l e m
      Hrvatske su  H r v a t i !

 Svim kučkama svijeta!
 N  e m a   B o g a ! ! !
 O v o  j e  r e k l a m a
      z a  K o n z u m
!
 O t k a z !
 M a j m u n   majmunski
      ž i v o t    s l a v i

 N i s a m   j e b o ,
      č a s n a   r i j e č !

 O p e t   n i s a m  u  modi
 A j m e !   M o j a   k ć e r
     i m a   d e č k a !

 D a   l i   s a m
     d o v o l j n o   m u š k o ?
 M i l i t a n t n i   p u š a č
 Ne  p r i h v a ć a m  svoje
      m i š l j e n j e ! B a r  n e
      j e d n o g l a s n o !

 D a   č u v a m   ž i v c e ?
     Za KOGA ?
 O d l u č i o   s a m   s e
      s v i m a   z a m j e r i t i !

 Z a š t o   t e s t o v i   I Q
     n i š t a   n e   v r i j e d e?

 A k o  m i s l i t e   d a  j e
     K o l o   s r e ć e   s a m o
     d o b r a   z e z a n c i j a...

 
Index.hr
Nema zapisa.