Ma daj, dosta mi je tih trendova, te mode, toga biti IN! Kada sam bio mali bio sam skroz demode i svi su me zaebavali. Baš svi. Iz razreda, kvarta, kluba, društvo sa mora, skijanja, čak su me i oni iz saveza omladine zezali. Moš misliti mode u mladih skojevaca. Al imali su i zašto..... doduše.

Kada su se recimo nosile uske traperice, ono uz nogu, moj bratić, tenisač, državni omladinski prvak u dvorani, faca, moj idol,  starijni bratić, volio sam reći buraz..... nosio ih je. A ja sam imao široke hlače, pa su još imale i neke džepove, ko šljakerske, ono kako se danas nose. Svi su mi se smijali. Imao sam i majicu na kojoj je pisao neki glupi slogan... ono kako se danas nosi , znaju ovi današnji klinci. A on je imao majicu na kojoj je pisalo John Player Special! To su bile neke cigarete. I još jednu na kojoj je pisalo Cambridge University. I opet su se meni smijali..... Imao je on i sajmonice, cipele, to su svi imali. Osim mene naravno! Ja sam imao neke čudne, kao retro, otprilike ovakve kakve se danas nose... Jel treba reći kome su se smijali? Ah da, umalo da zaboravim! Friz! Buraz je imao talijanku, onako je lijepo padala na čelo, uh kako sam želio talijanku. A ja? Imao sam neku kratku frizuru, nekako kao ovi današnji klinci, skoro ćelavo..... Valjali su se od smijeha kad sam nailazio!

E ali, čekao sam ja svoj trenutak, znao sam ja da će on kad tad prerasti te traperice i te majice, pa će ujna doći sa punom vrećom, pa ću i ja biti u modi! A za friz.... pa valjda će se mami više pokvariti ta glupa mašinica za šišanje. I dočekao ja ujnu kad je završila škola. I čekao jesen da im pokažem, svima u razredu. Mama je rekla da je to baš dobro jer sam prerastao svoju odjeću. Sva sreća, mislio sam, ne bi ti ja više obukao te hlače. I došao sam u školu, prvi dan, u uskim levisicama, onim uz nogu, kad tamo Cobra, Denis i škvadra ..... u trapezicama. Plakali su od smijeha i pokazivali prstom na mene, vidi ga, papak....... uske čehla! Frend, kaj si došel iz muzeja, ha? Probao sam doma one stare hlače, ali nije išlo, male. Mama je rekla da mi ove uske baš dobro stoje, a uostalom nisam li cijelu godinu tražio baš takve? Mrzio sam i mamu i ujnu i susjedu koja je istio rekla mami da mi te uske dobro stoje.... sve sam ih mrzio. Takvih sam priča periodički imao dugo godina poslije. Zajednički nazivnik? Papak! Nick? Papak! Pasword? Ne, nije Papak. To je prejednostavno! Papčina!

I onda je bratić odrastao, i postao trener, i otišao u Njemačku raditi, i donio mi Kappa trenirku, istu kakvu će ameri te godine nositi na olimpijadi, i rekao mi je - buraz vrijeme je da i ti imaš nešto ko grom.... I prvi sam imao tu trenirku u društvu. A svi su je htjeli. Bilo je ljeto, i ja sam bio kod tetke u jednom provincijskom gradiću na jugu bivše države. Tamo su ljudi van svih tokova. I tamo mi se jedna djevojka baš sviđala. I odlučio sam je zbariti. Uostalom imao sam i guba trenirku! Ta djevojka, koja će jednoga dana postati i moja bivša supruga, iskomentirala me ovako nakon prvog susreta:- Baš si mi drag, super si mi, oćemo se opet naći? Samo molim te obuci nešto drugo, ovakve trenirke kod nas nose samo cigići, pa znaš... da me cure ne bi zezale.....  Htio sam ubiti bratića. Na mjestu! Već sam počeo i planirati! Ali to jutro je otišao!

I tako dalje. Onda sam odrastao, pa počeo raditi, pa familija, pa nisam baš mogao sebi priuštiti... Ali sve dođe na svoje..... kad tad! Znam to ja! To je mama uvijek govorila. I bratić to zna reći! Imam danas dobar posao, pa imam i nešto love. I još me kćer savjetuje! A ona zna što je IN. Nakupovao ja majica, košulja, hlača, cipela, jakni..... i frizura mi je ko nekada, samo se sada nitko ne smije! Mamicu im njihovu, a ista kakvu sam nosio prije dvdesetipet godina! I sve super. Al niko nevidi. Ni košulju, Getto, ni šuze, pretprošli tjedan iz Londona, ni čehla, boli glava...... niko iza ovog usranog ekrana ništa ne vidi! Nitko me ne pita kako sam obučen ni kakva mi je frizura. - Imaš msn, ID, icq, skype ili kakva već slova pitaju... Neeeemaš? Svašta! Koji si ti...(ovdje fali papak)..... Joj, daj, moraš si to napravit..... i časna riječ nitko ne pita za šuze!

Opet nisam u modi. Nemreš bilivit!

Napisao sam nekoliko postova koji su jako dobro otkomentirani na ovom blogeru, a svima je zajedničko bilo da su sadržavali 20 deka potrganih živaca, šalicu ogorčenosti, nekoliko većih čuđenja, 3 žličice netolerancije, te cinizma koliko stane između prstiju. Ostali satojci su varirali ovisno o postu koji je bio spreman. I svi su se pekli na 300 stupnjeva, full.

Onda sam pomislio da je vrijeme za neki laganiji post, nešto bez pečenja, krčkanja, bez svih ovih teških sastojaka i izvukao neku svoju dozlaboga prašnjavu pjesmu, meni jako dragu. I pobrao simpatije, hvala Vam sa velikim V. I dobio lijepe komentare. I ublažio image koji sam imao, nesto poput nadrkanog tipa koji samo viče, buni se, vjerojatno i psuje kada nije na blogeru i ............. postao dosadan. Još sam kasnije bacio neku filozofijicu o vlastitim riječima i natjerao tipa do jaja da mi napise da je vrijeme za jedan mrziteljski post! Znam ja da je to figurativno rečeno, ali ipak..... to je ono u ljudima, nama svima, da je svaka nesreća, problem, katastrofa, neuspjeh, prevara........ interesantnija od bilo čega pozitivnog. Zato je sve više crne kronike u novinama. Zato jer mi to tražimo. Mi čitatelji. Zato je toliko nasilja u filmovima. Zato jer mi to tražimo. Mi gledatelji. Zato je..... ma sve znate! Zato je draga Memo malo njih spremno volontirati za humane ciljeve, to donosi samo osmijeh, a kome je još do osmjeha? Posebno tuđeg!

A što se mojih postova tiče, ma vratiću se ja na staro odmah slijedećim postom, i ponovno ću izgledati nabrušeno i ljuto, čvrsto i odlučno da vas sa malim v sve operem, a ne ovako zaljubljeno. Uostalom ovo i je blog o svinjarijama i samo ponečem lijepom!

Nemres bilivit!
.

Od onih sam, koji kada govore, znaju što govore.

Od onih sam, koji kada pišu, itekako znaju što pišu.

Od onih sam, koji kada misle, pojma nemaju što misle.....

Ali zato, kada misao konačno počne izlaziti iz mene, onda je ona moja. I nema natrag. I neću sutra reći da nisam tako mislio, i neću reći da sam se krivo izrazio, da sam samo bio ljut, ili pak zanesen.... neću se braniti tako površno.

Mogu samo reći da sam pogriješio. I to me nije sram. Nekako sam oduvijek prepotentno mislio da dovoljno vrijedim, pa da imam pravo na pogrešku. Tada su moje riječi posebno moje.

I ne zaboravljam lako svoje riječi. Posebno ne napisane. Njih pomno odabirem, umatam u svilu ili bodljikavu žicu, mazim ih ili bičem gonim, poliram ili stružem.... i svaku preokrenem  dvanaest puta prije nego je zapišem. A onda ih volim, čuvam i stojim iza njh. Čvrsto. I nedam ih. Nikome.

Ni tebi!

Zašto mi je to palo na pamet? Ne znam, čisto onako......
.

.

Dovela ga mala u kuću. Mrtva hladna. - Ovo je Alen! Jel imaš kakvog posla u gradu, mi bi malo gledali filmove. E, i nema niš za piti, ak ti nije bed, ostavi mi 200 kuna, riknućemo, ova klima je out, trebao bi zvat onog tvog Kordića da nam postavi novu! Pusa tatice moj najdraži! Cmokić!

- Kao prvo Nataša, kaže se: dobar dan ili zdravo ili barem bok. Kao drugo, dođi malo ovamo, trebam te nešto. Alene, sačekaj malo, sada će Nataša.

Dovučem je u sobu i onda sve po spisku, kao prvo koji je to bilmez, na šta liči, pa onda koga je pitala da ga dovede, pa ko je ona da određuje kada ja imam posla, pa jel zna ona koliko je 200 kuna i što će joj toliko, a tek klima šta fali staroj, osim što radi samo grijanje, uostalom dok je pod mojim krovom poštovaće moja pravila .......

Ufff, jesam se zadiho od nabrajanja. Tako bi otprilike moglo, jednoga dana, izgledati to prvo suočavanje mene sa groznom istinom da se tamo neki dripac petlja oko moje kćeri. Barem tako pričaju tuđe kćeri. I mame, ponekad. Tata nikada ne shvaća da mu je kćer odrasla. Sve dok ne zatrudni. I dok ne treba izvadit lovu za svadbu. Onda shvati, ali tada to ionako više nije važno.

Sada ovdje treba stajati rečenica kojom ću ja izričito tvrditi da se neću tako ponijeti, da ću ja biti sušta suprotnost, da ću razumjeti da ona više nije curica, nego djevojka i da ovo i da ono... Ali neću reći. Reći ću samo da taj krov nikada nije bio moj nego naš i da se pod našim krovom svi dogovaramo. I ne bude uvijek po mom. To je već dobar uvod! A i to što mi je palo napamet o ovome razmišljati, uliva nadu mojim kćerima!

Nemreš bilivit!

Nisam ja od onih koji će reći da ga uopće ne zanimaju komentari drugih. Dobro, nije mi to ni nešto prevažno. I kao i svi vi, ako je komentar dobar smatram da je to to, a ako nije, sigurno imam opravdanje... Ali ovo ne bih nikada pisao da nisam dobio komentar života!

E pa anđele, napisao si nešto što na prvo čitanje ne zvuči tako kolosalno, ali kada bolje razmislim ima težinu veću nego bilo koji od stotinu komentara. Parafrazirao si moje poentiranje u postu o testovima inteligencije i ocijenio me pametnim.... ali naravno ne radi se o tome. Takvih komentara ima... i ima. Ali samo je jedan ovakav (citiram): Naslov koji govori da ne prihvaća jednoglasno svoje mišljenje otkriva da iza bloga ne stoji tek bilo tko.

E TO je pohvala! Jedina od svih, upućenih bilo kome, u kojoj se osjeća neka težina! I makar si ti to možda sasvim slučajno tako skovao, meni stvarno dobro zvuči. Čak i ako si mislio nešto loše, opet mi imponira. Ako je netko recimo „ne bilo kakav razbojnik“, onda znači da nije kokošar, nego razbojnička veličina, a razbojniku bi to godilo! Tako i meni, kao bilo kome od brojnih blogera, godi da nisam tek bilo tko. Ja nisam bilo tko! Ništa lješe nisi mogao napisati. Čak ni da si napisao da sam recimo najveći ja**č na blogu ne bih se tako dobro osjećao( J )!!!

Sada ti pravim dodatnu reklamu, mada mi to uopće nije bio cilj. Ja inače nikada ne bih pravio takve analize! J

 

Nemres bilivit!

P.S. I neću stavljati ništa na blog osim texta!

Kako sam pokvaren, kako sam zao, kako uživam maltretirati druge.

I tim mi je teže što sam ostao bez omiljenog načina vrijeđanja jedne grupe ljudi.

Pušača! A da sam ih vrijeđao, jesam. I to sa guštom.

Priznajem, imam malo poremećeno shvaćanje ljudskih karaktera. Poremećeno u odnosu na uobičajeno. Za mene ne postoje glupi, a još manje pametni ljudi. Meni su svi glupi i svi su mi pametni! Samo je omjer različit! Kada ja kažem glup, onda to nije univerzalna kategorija, to je glup za ono na što se priča odnosi. Tako sam i ja puno puta glup! I sve kao Lego kockice. Pa na kraju jednih ima više, a drugih manje. Ovo je uvod koji i nema puno veze sa pričom, al nema veze, neka se piše!

Dakle,  godinama sam maštao o tome da prestanem pušiti. I sve je stajalo na mašti! A gadilo mi se, gadio sam se sebi i imao sam svoje mišljenje o onima koji puše! Nimalo lijepo. I zbog toga sam bio još ljući. I to iskazivao na svoj način!

Kada bih se našao u društvu, posebno ako je tu bilo i novih likova, koji me ne znaju, obavezno bih sa grimasom na licu pogledao one koji puše! Prekrstio bih noge, zauzeo filozofski položaj i savim mirnim glasom bih počeo: - Samo neinteligentni ljudi puše! - Vani takve smatraju nižom rasom! – Danas pušiti, to može samo netko ko nema elementarni odgoj. – Razbojstvo, pljačka ili otmica, to može nekada biti sa stilom, ali pušenje, to upražnjava samo fukara. – To je zabava najbijednih slojeva. Iskonska primitiva! – Svi će pušači uskoro biti u rezervatima, kao zvijeri.... i tako sve dok... ma reakcije nije ni potrebno opisivati.

A kada bi ljudi počeli gledati kako da se izvuku iz tako neugodnog društva kakvo sam ja......... e tada bih ja izvukao cigarete i teatralno zamolio da mi pripale. I dalje mrtav ozbiljan! Onda im tek nije bilo ništa jasno. A ja bih mirno nastavio sa vrijeđanjem pušača! I na kraju zaključio da mi je žao što sam toliki primitivac, što sa toliko godina dozvoljavam sebi da me ljudi gledaju sa prezirom i što nemam ni tu elementarnu dozu inteligencije i pristojnosti da svoje ponašanje prilagodim 21. stoljeću! Kasnije bi se ljudi ili smijali ili bi se pravili da se smiju, uglavnom na kraju bi to uvijek ispala dobra fora! Ali nisam ja to radio iz fore, ja sam stvarno tako mislio. Nije poanta bila u tome da se na kraju svi smijemo, nego da na početku ja vas vrijeđam i gledam vaše zabezeknute face i da vam u lice kažem istinu. A dozvoljavao sam to sebi jer bi se i sam na kraju svrstao među vas i time dobio pravo na takvo mišljenje.

No na sreću, prije četiri godine, u poluvremenu jedine utakmice u povijesti na kojoj je sudac pokrao talijane, one sa našima u Japanu, ja sam ostao bez cigareta, a nije ih bilo za kupiti u blizini. I kada sam to drugo poluvrijeme izgurao bez dima, slijedeće četiri godine, do danas išle su lakše! I baš sam si fora i baš sam si guba i baš sam si frajer što ne pušim.

Ali izgubio sam jednu tako omiljenu zanimaciju kao što je ona gore opisana. Ne mogu vrijeđati bez onog kreščenda na kraju kada ja zapalim, pa mi oni sve oproste. Bez toga bih još mogao dobiti po pički. A ja to ne volim. Boli me!

NeMreš Bilivit!

Povremeno pričam sam sa sobom ili se obraćam samome sebi. Svi to rade! Barem ja tako mislim. Moj mali me tada pita: Šta to razmišljaš! i potpitanja: - Ko te to ljuti? Što ćeš mu napraviti A ja mu ne znam odgovoriti!

Sve u svemu, mnogi mi dignu tlak, ali nitko to ne umije tako žestoko kao ja! Sebi samom! I nitko mi se toliko ne gadi, kao što se sam sebi umijem ogaditi! Recimo, napravim nešto, lošije nego što znam inače. A ja sve znam inače! Naravno! I onda psujem u sebi sebe i druge, a naglas samo sebe, i svi su mi publika da se ocrnim, jer evo to ja znam i bolje. I to je ljudima simpatično! Kad viknem recimo: - konju bijedni, e jesam li ja glup ili sam gluplji, pa ne možeš tako srat *****viću, pa jel me za to tata školovao...i slično, ljudi prepoznaju moje nezadovoljstvo sobom, i stanu me tješiti: - pa nije to loše, ma kaj fali, pa u redu je, ma to je super, ma u životu nismo vidjeli bolje... i onda ja još povjerujem u to i onda sam još nesretniji kaj im nisam pokazao kak se to zapravo radi!

A tek kada poslije stanem sam pred sobom analizirati stvar. Ajmeeee! Uvijek naletim na idiota! I opalio bi ga, al ne volim da me boli. Taj kreten uvijek mi hoće podvaliti da nisam kriv, a ja znam da jesam. I onda se posvađamo, dokazuje mi da su svi drugi krivi, ja njemu da sam samo ja kriv jer šta mene briga za druge... I težak je tip, ne da mu se objasniti. Ne prihvaća tuđe mišljenje. ma šta tuđe, ne prihvaća ni svoje mišljenje! I nikada ne prestaje! Kada se složim sa njim, on tvrdi da se nisam složio nego da to činim samo zato što sam kukavica i nemam muda da raščistimo do kraja, opalim ga u ta muda. I tako svaki dan. Ako netko naleti, udri po njemu, ako ne, ja sam si uvijek pri ruci (i jeziku).

A mali kada me opet bude pitao, reći ću mu da sam tog idiota koji me maltretira prokazao na internetu! Javno!

NeMres Bilivit!

P.S. Probati ću naći jednu ljubavnu pjesmu koju sam napisao prije skoro dvadeset godina i staviti je na neki slijedeći post!

E nije da nije, al ste ga zasrali! Nisam ja manijak koji će vas tek tako otpiliti, ali sam stvarno pokušao opisati sve vas i ono što mi kod vas smeta, pa i po cijenu da vam se zamjerim. A vi se ko pravite blesavi. Nisam ja! Nisam na časnu riječ. Ma dobro možda ti i nisi, ali onaj do tebe je. I onaj do njega isto. Ali vi ko jedan. Mi nismo! Ko djeca kada razbiju prozor, pa uglas.

Ma dobro jebemu s kim ja živim? Sa vanzemaljcima, sa pokojnicima, sa plastičnim lutkama, sa likovima iz knjiga, duhovima, životinjama, filodendronima, origamijima? Ha?

I ono najljepše, cure su me najviše nahvalile. Sad bih ja trebao biti gentleman-pizda-mudar-taktičan pa biti zahvalan-ponosan-prepotentan-samozadovoljan! Ko Takeaway!

E neću, pa makar mi fakat godi, pa makar svršavam na te komentare, pa makar sam vam stvarno zahvalan, pa makar promijenile mišljenje i rekle da sam đubre. Znam da lažete, samo ne znam ko laže. Svi ste se našli među likovima koje ne podnosim, ali nećete priznati jer nemate muda (dobro, kod žena je to i anatomski nedostatak). SVI! Osim jednog ili dvoje! Možda!

Ma koji sam kurac pisao, ako ste svi tako divni! I što sam dobio takve komentare ako nema takvih tipova i tipuskinja. Ili sam u pravu kada sam pisao ili nisam. Nema treće! A vi tvrdite da niste vi takvi, ali je moj tekst super. Daj ne kenjajte. Sve vas volim, nisam ja baš toliki manijak, samo ne volim preseravanja. Uostalom ja samog sebe prepoznajem u onom tekstu na bar deset mjesta! A ipak ne mislim da sam loš. Al vi bi bili savršeni, nabijem vas na savršenstvo!

NeMreš Bilivit !

Sjedim na terasi kafića i pričam s tipom, biznis, kada odjednom on prekide razgovor i pokaže mi neku djevojku. Da i? Pitam ja ko je ta, a on kaže da ne zna. Pa šta mi je onda pokazuje? Ma jesi vidio to tijelo?

E kada počnu ti razgovori, smrači mi se. Ne, NISAM vidio to TIJELO.  Nisam vidio ni te noge, ni te sise, ni tu guzu, ni tu djevojku, ni neku drugu.... ništa nisam vidio poslovni partneru, jer mi se od tebe smrklo, pa nisam vidio ni da mi je gad od konobara podvalio prljavu čašu, jebala ga voda, da ga jebala.  Još u školi su mi frendovi išli na živce sa spikom tipa: - koja ženska! Moš si mislit koja!

Ako i vidim djevojku prvo mi zapadne za oko po faci, po tome što je rekla, po pokretima, mimici, gestama, ponašanju, pa mi tek onda možda padne na pamet da je gledam i kao objekt.. A iskreno, nikada ja nisam prvi u društvu primjetio „komada“. Valjda mi nešto fali, fakat me to ne zanima, takav pristup ovozemaljskome. I onda ja ispadam maltene peder, nenormalan, papak nedovoljno muško. Kao ne cijenim žensku ljepotu! Ja ne cijenim! A vi to na kilo, jel! E pa nije da me pogađa takav mlitavi renome, ali se pitam da li stvarno nešto samnom nije u redu. Ili barem po običaju. Ha?

NeMreš Bilivit!

P.S. Inače, htio sam prvo proširit listu vas koje ne podnosim, al mi je onda ovaj tip digao živac, pa ste eto još neko vrijeme ostali nazakačeni! Drugi puta!

Pojam nacionalne sigurnosti svaka država definira uglavnom isto u većini ključnih parametara, ali svaka država ima i svoja specifična mjerila. Tako, recimo, kod nas posebno mjesto zauzima opasnost od eventualnog možebitnog nadajbože ponovnog udruživanja sa bivšim SFRJ republikama i isto je ustavom zabranjeno čak i pomisliti, dok recimo Nijemcima, Kinezima ili Bugarima to nije zabranjeno ukoliko bi  poželjeli, iako naravno takve želje mogu spadati samo u sferu Sprdačina (sa velikim S).

E u grupu specifičnosti naše nacionalne sigurnosti spada i očuvanje jezika, posebno pred najezdom istočnih babilonskih naraštaja, koji ne samo da pokušavaju vjekovima iskvariti naš jezik, nego dapače uzimaju naše riječi kao svoje, i time uporno pokušavaju dokazati da su naši jezici slični ili čak isti, iako se mi ustvari uopće ne razumijemo. Moram priznati da volim nabrajati primjere kojima dokazujem da sam u pravu, ali sada mi nešto ne pada na pamet puno primjera.. Blokiro mi mozak. Pamtim, tek da sam u Bgd prije pet, šest godina u nekoj državnoj ustanovi vidio natpis Uredovno vreme, a u NS prije dvije godine u zgradi Opštinskog suda na oglasnoj ploči (pardon, tabli) pronašao riječ uknjižba. A izvješća ima koliko hoćete. A na riječ mi vjerujte da je bilo još toga...

E pa sada mi je jasno zašto mi, kao bez razloga, nisu sjeli novi izrazi za radno vrijeme, za izvještaj i slično. I ne znajući, osjećao sam da to nije dovoljno naše. Čekam da jezični silovatelji skuže da je šport germanizacija hrvatskog, a nakon toga da reagiraju na ove moje navode...

A do tada će razni zagorci, purgeri i slični, tako bliski sa zapadnim susjedima, perfidno ugrožavati hrvatski jezik praveći se da ne razlikuju „tvrdo“ i „meko“ č (ć), govoriti kuča, domača i što ti ja znam koje još antiriječi, sve dok se moj susjed Horvatić ne probudi kao Horvatič i ode u Krašič u Dolinu kardinala na golf  poslije posla kao i svaki slovenac koji drži do sebe. I neka se ne zaboravi da te slovence oni istočni susjedi nazivaju alpskim srbima. Tako dolazimo da možebitnog okruženja u kome se nalazimo i do pravih razmjera opasnosti od onih što ne razlikuju č i ć, do prave nakane te zavjere koja prolazi u ozračju navodnog nerazlikovanja dva, fonetski tako različita slova. Prijeti nam opasnost da postanemo srbi. Pa makar alpski.

Ne Mreš Bilivit!

Na svim testovima IQ , počev od osnovne škole ispadao sam genije. Kao klincu, to mi je imponiralo, iako nisam znao što ta riječ znači. Do danas nisu napravili test na kojim bi me svrstali niže os samog vrha vrhova... Bljak... Danas ne samo da se ne palim na te rezultate, nego mi se oni, da prostite, pomalo gade. Da sam ja tako inteligentan kako to kažu rezultati zar bih radio za nekog gazdu ili bih sam bio gazda, zar bi me žena ostavila sa troje klinaca ili bih imao finu sređenu porodicu, zar bih petnaest godina bio podstanar i čekao POS-ov stan koji mi kasni više od godinu dana ili bih imao neku kuću na brdašcu ponad grada, zar bih diplomiravao samo zato jer su mi još djedovi i bake imali fakultete, pa da ne razočaram ili bih išao prema svojim sklonostima, zar bih uostalom sada sjedio i pisao ovaj post ili bih znao i bolje iskoristiti ovo vrijeme? Blue Caffe hvala za inspiraciju, a Vama gospodo: Ne, nećete me uvjeriti da sam toliko inteligentan koliko mi laskate, Znam ja da su to zamke za budale.

Nisam ja toliko glup da bi me uspjeli uvjeriti da sam toliko pametan.

Ne Mreš Bilivit!

Kada budem silazio sa uma, moram paziti da se ne popiknem i ne promašim štengu! U tome slučaju silazak može biti bolan. U svakom drugom slučaju to je čisto OK! Gledam oko sebe , bezumni posvuda uokolo šetaju i ne čini se da im nešto fali, i ne čini se da su nešto zabrinuti, i ne čini se... il mi se samo čini!

Generalno, ja se očito osjećam lošije od njih, više se grizem, manje sam cool...

Ne mreš Bilivit!

* naslov je posuđen od Inspektora Blaže.

Ne mreš bilivit!