O malim svinjarijama i ponešto lijepo
NeMresBilivit
Tour d´Blog

j u n k y a r d d a w g

htio bi biti dežulović
► m i s l i   d n e v n i k
neće zajebat
► v i o l a n t e 2 2 2
jasno je zašto je
obožavam
s a m o - n i n a
traži i pronaći će
slucajnenuspojave
prototip koji ide u seriju
w h i s p e r e r
kao ja
b a g r e m - p r u t
tko zna - zna
p o k o s n i c a
to je za mene, onako baš!

k o l i b r a
još nešto za mene
...
n i s a m j a
ne bi smetalo da jesam

l o s t w a y s
tako nekako zamišljam
svog buraza kog nemam

m a r l a
čak je i mene uspjela
zainteresirati za modu


Pisalo se nekada...
Definitivno odustajem od
Ja nisam u N A T O !!!
Zašto meni ne smeta
     Jakša Cvitanović Cvik
Božić sa Michelle Obama
 Muškarci su nasilni i
     točka! Ustvari uslkičnik.

 Ukida se B l o g e r.hr!!!
 V a n   s   p a p o m ! ! ! 
 O d  s a d a  g o v o r i m
      s r p s k i  ! ! !

 Sve po spisku... sad dal
      Mesiću il Sanaderu...
      s v e j e d n o !
 R a s p a d   o b i t e l j i
      2. d i o

 R a s p a d   o b i t e l j i
      1. d i o

 Tata ti jugonostalgičar,
      definitivno!

 Tata ti jugonostalgičar,
      2. d i o

 Tata ti jugonostalgičar,
      1. d i o

 U  v a š i m  g o d i n a m a
      j a  s a m  f u k a o !

 Jedini pravi   p r o b l e m
      Hrvatske su  H r v a t i !

 Svim kučkama svijeta!
 N  e m a   B o g a ! ! !
 O v o  j e  r e k l a m a
      z a  K o n z u m
!
 O t k a z !
 M a j m u n   majmunski
      ž i v o t    s l a v i

 N i s a m   j e b o ,
      č a s n a   r i j e č !

 O p e t   n i s a m  u  modi
 A j m e !   M o j a   k ć e r
     i m a   d e č k a !

 D a   l i   s a m
     d o v o l j n o   m u š k o ?
 M i l i t a n t n i   p u š a č
 Ne  p r i h v a ć a m  svoje
      m i š l j e n j e ! B a r  n e
      j e d n o g l a s n o !

 D a   č u v a m   ž i v c e ?
     Za KOGA ?
 O d l u č i o   s a m   s e
      s v i m a   z a m j e r i t i !

 Z a š t o   t e s t o v i   I Q
     n i š t a   n e   v r i j e d e?

 A k o  m i s l i t e   d a  j e
     K o l o   s r e ć e   s a m o
     d o b r a   z e z a n c i j a...

 
Blog - listopad 2008
petak, listopad 17, 2008

Čulo se opet. Čuje se godinama. Nekada se opravdavalo ratom, dizanjem morala. Mnogima to nikada nije dizalo moral. Kasnije se lagalo da je riječ o šačici nestašnih. Mnogima to nikada nije bio nestašluk. Tek se nedavno prvi puta iz medija čula osuda danas već zaštitnog znaka utakmica vatrenih, sinkroniziranog povika jedne tribine drugoj: za dom – spremni.... a nakon medija, počeše se oglašavati i institucije.

Ne vjerujem u vladine mjere. Da je vlada htjela, ona bi odavno nešto poduzela. Vlada se samo boji da naslov ovog posta zaista ne osvane u novinama. I baš zato, vjerujem da takav naslov treba osvanuti. Kruha i igara, znali su to još i stari rimljani, a i još stariji grci. Kruha uzeti narodu bilo bi preokrutno, ali igara... preživjeli bi. Ljudi toliko vole vatrene i toliko se poistovjećuju s njima da nema sigurnijeg, bržeg i efikasnijeg načina za eliminaciju fašizma od uskraćivanja navijačkog užitka. Kad se samo sjetim na šta liči grad, automobili, kafići kada se igraju velika prvenstva. I kada samo zamislim šok koji bi nas snašao da nam to naprasno oduzmu. Bez borbe. Ovakvi vatreni nisu moji vatreni. Moji vatreni, osim što bi zabijali golove, bunili bi se protiv ovakvog iživljavanja, i verbalno i gestom. Moji vatreni stali bi na terenu kao ukipljeni kada bi se masovno uzvikivalo da treba ubiti srbina i ne bi se pokrenuli dok ne bi prestalo. Pa makar primili gol. Svojim gestom oni bi u tom momentu dobili utakmicu. Utakmicu važniju od svih koje su igrali. Utakmicu za bolji i humaniji svijet. Utakmicu sa gomilom koja vrijeđa cijeli narod. Prvenstveno naš narod. Utakmicu za koju smo mislili da je završena čestrespete. I koja u civiliziranom svijetu i jest završena. Ali nije kod nas...

I zato, svaka mjera koju će vlada poduzeti biti će samo trenutačno efikasna. Ako! Bez obzira što se jednako kao i svi ostali veselim uspjesima repke, ne mogu ne reći da me još više žaloste ovakve stvari. Jer utakmica završi, a svijest o tome gdje živimo traje.Traje i strah, i bojazan, i nelagoda. I sram, težak i golem sram! Iz tog razloga vjerujem da je ostvarenje vijesti iz naslova najbolji i najbrži način da završimo priču sa domom i spremanjem i da konačno, kako priliči dobrim domaćinima, pospremimo svoj dom, Hrvatsku.

.

NeMresBilivit @ 17:34 |Komentiraj | Komentari: 168 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 8, 2008

Najavljen je rat mafiji. Smijenjeni nesposobni ministri. Ali kao da to ima neke veze. Uostalom, glavno da smo mi neovisni.

Sjećam se vremena kada se moglo šetati bez straha, sjećam se kada nisam ni znao da postoje zaštitari, moguće zato jer i nisu postojali, baš kao ni pljačke. Ovakve, učestale i krvave pljačke. Sjećam se kada nisi smio pljuvati po vlasti kao što možeš danas, ali to je jedino sjećanje na nešto za čim ne žalim! Sjećam se da mojoj mami nije palo na pamet da bi se meni u ikoje doba igdje kod nas moglo što dogoditi. Meni pada na pamet za moje klince. Sjećam se i da smo slušali kako negdje na zapadu ljude ubijaju zbog sto dolara. Jer je to navodno nekome veliki novac. Kod nas je to izgledalo smiješno. Svatko je imao sto dolara. Doduše, rijetko tko je imao puno više, ali nije to baš tako smetalo. Prema sjećanju, čini mi se da se govorilo kako je kapitalizam nepravedno društvo, kako neki ljudi imaju tvornice i zapošljavaju tisuće drugih ljudi, zapravo ih izrabljujući i kako se zbog velikog novca koji je u igri, ljudi znaju povremeno i ubijati. A sve to radi mafija zbog koje je noću opasno kretati se ulicama. Ne sjećam se da su to govorili i za dan. Sjećam se isto tako da smo htjeli taj kapitalizam jer nam se svidjelo to što kapitalisti imaju puno novaca. Svi smo mislili da ćemo baš mi biti kapitalisti. Nitko sebe nije vidio kao onoga koga će kapitalist izrabljivati. A o svim ostalim nevoljama koje donosi veliki novac u nečijim rukama, nismo nikada razmišljali. To je ionako bila dosadna socijalistička propaganda.

Sjećam se vremena kada moj tata, niti tate mojih prijatelja, nisu strahovali za posao. Ali ta sigurnost je bila plaćana ovisnošću. Ne pitajte o kome ili o čemu, ne znam, ali tako kažu ovi danas, a njima je za vjerovati, ta oni su naši. Sjećam se vremena kada smo izglasavali zakone koje smo htjeli i sjećam se da neke nismo htjeli i nismo ih izglasali. Danas znam da nam diktiraju ne samo koje sve zakone moramo izglasati, nego i do kada. Ali, barem smo neovisni. Sjećam se da se nekada za učinjeno sranje sudilo na našim sudovima. Mislim da smo danas neke poslali van da im sude, a da nekima drugima sudimo i presuđujemo da bi zadovoljili kriterije pridruživanja. Ali, barem smo neovisni. Ako me sjećanje ne vara, banke, hoteli, tvornice, mediji... bili su naši, ali što je to vrijedilo kada nismo bili neovisni. Danas su stranci kupili sve, ali mi nazdravljamo neovisnosti! Sjećam se i seljaka kojima je bilo teško jer je država bila radnička. Danas imamo neovisnost i svi smo brže bolje postali seljačine! Mogao bih ja do besvjesti nabrajati koliko smo pognuli kičmu i koliko smo poslušni, u svim segmentima života. Neću, samo zato što smo neovisni. Meni doduše nije baš jasno što je točno neovisnost, ali neću sad o tome, nema smisla kvariti blagdan.

.
NeMresBilivit @ 16:39 |Komentiraj | Komentari: 114 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 1, 2008

Nerijetko srećem ljude koji mi kažu kako sam nekom prilikom imao sreće. Jedni, naprimjer, kažu da sam imao sreće kada sam prije gotovo petnaest godina preživio rak limfnih žlijezda, non-hodgkin. Nakon tri godine bolovanja, bez ikakvih primanja, rasprodam sve što imam, ostanem bez prebijene kinte u džepu, sa dvoje sasvim male djece i ženom koja ne radi, podstanar, bez posla, pun kemoterapija, žut i ćelav, nitko od srodnika nema kompatibilnu koštanu srž za presađivanje.... fakat sreća! A oni, jadni, zdravi ko dren, eto nemaju sreće da prežive rak. I ne samo to, u dva navrata me oprala hemolitička anemija, rak je prema tome bio „Čovječe ne ljuti se“. I oba puta sam preživio. Jebate koliko sreće u životu. Oni je nikada toliko neće imati.


Nadalje, gomila njih kaže kako sam imao sreće što sam dobio skrb nad troje djece kraj žive žene, pa k tome učiteljice. Nakon dvije godine raznih podmetanja, maltretiranja, lažnih optužbi, vještačenja, sudova, ja izlazim psihički, zdravstveno, financijski i još kojekako sjeban. Naravno da je to sreća. Njihova žena (muž) nije maltretirala klince,pa čak ni njih, ostali su u braku i jadni nikada neće imati prilike osjetiti sreću kakvu sam ja doživio.
Nisam toliko kvaran da im poželim takvu sreću.... ali skoro da bih mogao biti.

Drugi tip ljudi koji se poziva na sreću su oni, recimo, koji kažu kako imam sreće što su mi klinci odlični đaci i vrhunski sportaši i što nemam baš nikakvih problema sa njihovom ponašanjem. Fakat sreća. Susjed koji ih je odgajao zaista se potrudio i uložio vrijeme i strpljenje. Oni nikada neće imati sreću da nalete na takvog susjeda. Nije valjda razlog to što sam dok su oni pili s kolegama(kolegicama) poslije posla, ja razgovarao i igrao se sa klincima, što sam dok su oni ostavljali klince bakama, dadiljama i prijateljima i odlazili bančiti ili putovati, ja vukao klince sa sobom ili se odricao izlazaka, što sam dok su oni gledali film ili utakmicu otjeravši klince na spavanje prije nego im se doista spavalo, ja propuštao taj film ili tu utakmicu i odgovarao na bezbrojna dječja pitanja...

Nisu rijetki niti oni koji će reći kako sam imao sreće što sam se zaposlio u firmi koja dobro stoji, pa još na mjestu direktora. To se podrazumjeva da je sreća. Naravno, radno mjesto sam izvukao na lotu, nije trebalo nikakvih dodatnih uvjeta. Sva sreća da za to nije trebalo učiti, školovati se, odricati baš ni od čega. Jebiga, kad nisu svi te sreće.

E pa dragi moji, jedina sreća koju sam imao je da se ne rodim glup ko kurac, pa da mislim da je sve u životu stvar sreće.... jebala vas sreća. Sreća, sudbina, božja pomoć... ma nosite sve te drangulije sa sobom, meni je dosta i ono što mogu sam!

.

NeMresBilivit @ 22:12 |Komentiraj | Komentari: 157 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.