O malim svinjarijama i ponešto lijepo
NeMresBilivit
Tour d´Blog

j u n k y a r d d a w g

htio bi biti dežulović
► m i s l i   d n e v n i k
neće zajebat
► v i o l a n t e 2 2 2
jasno je zašto je
obožavam
s a m o - n i n a
traži i pronaći će
slucajnenuspojave
prototip koji ide u seriju
w h i s p e r e r
kao ja
b a g r e m - p r u t
tko zna - zna
p o k o s n i c a
to je za mene, onako baš!

k o l i b r a
još nešto za mene
...
n i s a m j a
ne bi smetalo da jesam

l o s t w a y s
tako nekako zamišljam
svog buraza kog nemam

m a r l a
čak je i mene uspjela
zainteresirati za modu


Pisalo se nekada...
Definitivno odustajem od
Ja nisam u N A T O !!!
Zašto meni ne smeta
     Jakša Cvitanović Cvik
Božić sa Michelle Obama
 Muškarci su nasilni i
     točka! Ustvari uslkičnik.

 Ukida se B l o g e r.hr!!!
 V a n   s   p a p o m ! ! ! 
 O d  s a d a  g o v o r i m
      s r p s k i  ! ! !

 Sve po spisku... sad dal
      Mesiću il Sanaderu...
      s v e j e d n o !
 R a s p a d   o b i t e l j i
      2. d i o

 R a s p a d   o b i t e l j i
      1. d i o

 Tata ti jugonostalgičar,
      definitivno!

 Tata ti jugonostalgičar,
      2. d i o

 Tata ti jugonostalgičar,
      1. d i o

 U  v a š i m  g o d i n a m a
      j a  s a m  f u k a o !

 Jedini pravi   p r o b l e m
      Hrvatske su  H r v a t i !

 Svim kučkama svijeta!
 N  e m a   B o g a ! ! !
 O v o  j e  r e k l a m a
      z a  K o n z u m
!
 O t k a z !
 M a j m u n   majmunski
      ž i v o t    s l a v i

 N i s a m   j e b o ,
      č a s n a   r i j e č !

 O p e t   n i s a m  u  modi
 A j m e !   M o j a   k ć e r
     i m a   d e č k a !

 D a   l i   s a m
     d o v o l j n o   m u š k o ?
 M i l i t a n t n i   p u š a č
 Ne  p r i h v a ć a m  svoje
      m i š l j e n j e ! B a r  n e
      j e d n o g l a s n o !

 D a   č u v a m   ž i v c e ?
     Za KOGA ?
 O d l u č i o   s a m   s e
      s v i m a   z a m j e r i t i !

 Z a š t o   t e s t o v i   I Q
     n i š t a   n e   v r i j e d e?

 A k o  m i s l i t e   d a  j e
     K o l o   s r e ć e   s a m o
     d o b r a   z e z a n c i j a...

 
Blog - siječanj 2010
subota, siječanj 23, 2010
 
Bok frende, pa di si ti? Kaj ima? Niš se ne javljaš, kaj ne dođeš malo sa ženom i djecom do nas? – kaže on meni.
Čuj Klompa, bi ja, ali ti si furt radnim danom na poslu do šest, pa onda moraš dijete furat na sqwash, engleski, balet ili koji već kurac,  subotom si na team buildingu ili nekom dječjem rođendanu, a nedjeljom kod punice na ručku. Jel` tak? -- kažem ja njemu.
Otkud znaš? – pita on mene.
Pa to si mi rekao svaki put u zadnjih petnaest godina kada sam te zvao da se nađemo. Pa sam zapamtio. Posebno zato što su mi to isto rekli i Žac, Dugi, Bless, Danko, Pajo i svi ostali. – odgovorim ja njemu.
No kak ti je žena, kako klinci? Malu ti vidim često na bazenu, za nju znam. – kurtoazno će on.
Klompa, da te zanima našao bi ti vremena da se nađemo i znao bi da sam se razveo prije pet godina i da živim solo sa klincima – sarkastično ću ja.
Auuu, niš frende, žurim, moram po malog na trening, bumo se čuli, pozdravi doma.- oprašta se on od mene.
Ne seri Klompa, ne bumo se čuli. Pozdrav Maji i malom.- odzdravim mu ja.
 
Pa dobro, ne može baš svatko imati vremena. Imaju ljudi posla. Pa onda imaju doma žene. Pa imaju djecu. Neorganizirani su, lijeni, gotovani, opuste se, ne da im se.. a onda im na sve to legne još i punica.   Da, da, imaju ljudi i punice. E pa sad, ako oni ovo prvo troje i mogu izdržati, ali punicu nitko ne može. Onu punicu kod koje se ide svake nedjelje na ručak.
Poznato je da ja općenito ne razumijem ljude. Ali što tek ne razumijem ljude koji imaju punice, to je čudo jedno. Odlaze oni stvarno svake nedjelje na ručak kod te punice. I tako evo već petnaest godina. Ona napravi ručak i on mora pohvaliti svaki puta, ne ručak, nego posebno juhicu, posebno krmeći komad, nedo mu Bog da primjeti da ga je presušila, pa krumpirček, dobro on uglavnom i jest dobar do proljeća kad malo ugnjili, pa šalaticu, jebo je taj š, pa kuhanu govedinu koja mu na nos izlazi, ionako nikada nije volio tu usranu govedinu, pa sos od paradajza koji nitko ne voli, ali svi naravno lažu da je baš taman i tako do zadnje stavke na jelovniku. I naravno mora se prežderati. Jer ako se nije prežderao, za koga je ona kuhala i za koga se njena kćer udala, nezahvalnik jedan. Naravno da onda punog želuca nitko ne može parirati razigranoj punici koja počinje sa ubojitim pitanjima u vezi njegovog odnosa sa njenom kćeri jer pobogu, majka je, brine se. Onda on trpi dva sata, ali nikada ne izdrži do kraja pa je redovito malo pecne, onda se ona naljuti i tako uglavnom završava nedjelja, oko pet, šest popodne. Onda on pokupi ženu i djecu u auto i svađaju se do kuće. Kada stignu doma svađa nije još završila jer punica preblizu stanuje. Pa zajebu i nedjeljno veče. Djecu strpaju u krevet ranije nego inače, ponedjeljak je, škola je sutra, kao da utorkom ili srijedom nije, ona namršteno sjedne pred ekran, on pred kompjuter i tako do fajrunta. Naravno da se još i sutra i prekosutra bockaju i pomalo ispod oka gledaju, ona jer kako se on usudio njenoj mami tako reći, on jer mu je pun kurac i nje i njene mame i nedjeljnih ručkova, ali u srijedu uglavnom sve štima. No u četvrtak počinje blaga nervoza, punica zove da pita hoće li u nedjelju doći u 12 ili u pola jedan da joj se ne hladi ručak. Kao da ga četvrtkom stavlja na šparhet, dušu joj provokatorsku. U petak je nervoza vidno prisutna kako dolazi kraj radnog vremena, a u subotu se već pičkara naveliko i nekoliko puta odriješito otkazuje odlazak kod njene majke. Iako svi znaju da se nakon petnaest godina sve može otkazati osim – ručka kod punice.
 
Rekoh već kako ja tu ništa ne razumijem. Kaže on meni da ide zbog mira u kući. Kojeg mira????? Onog srijedom? Jebote ludog, jesi li sjebo sve nedjelje u zadnjih petnaest godina? Jel nedjelja sedmina tjedna? 15 posto života si sjebo kretenu, pa koga si ti ženio, nju ili njenu majku? A kad uračunamo da do srijede ne razgovarate jer se ona duri što si staru gunđalicu pitao da li klimaks traje do smrti ili prođe ranije, ispade da ti pola života  odredjuje osoba koju nemreš smisliti i na koju će tvoja žena ličiti za dvadeset godina kada ni nju više nećeš moći smisliti. I onda si se našo meni žaliti. Ja nikada nisam otišao kod punice na ručak, naljutila se samo prvi puta. Dalje me voljela, pa nemre se naljutit svake nedjelje što ne dolazim i tako petnaest godina. A tvoja se svake nedjelje ljuti na tebe. Punica je, inače, samo jedan razlog zašto ljudi nemaju vremena za prijatelje. A ni za sebe. I ostali razlozi jednako su loši.
 
Napomena: može umjesto punica stajati i svekrva, tragedija ima istu poantu.
.
NeMresBilivit @ 21:18 |Komentiraj | Komentari: 83 | Prikaži komentare
petak, siječanj 8, 2010

Nemam vremena za bacanje. Pitala si me i odgovorio sam ti. Znaš li koliko pjesama ti još nisam napisao? Možeš li razumjeti da ih nikada neću niti napisati, neću jer imam i prečih stvari za preskočiti. Svakodnevno te moram saslušati, tri puta dnevno moram te razumjeti, a to traži popriličan broj kalorija, moram te poljubiti nekoliko puta u danu, znaš koliko to kod nas traje, pa uz one ostale stvari koje sam poželio u životu ne ostaje tih sati koji bi zadovoljili tvoju žudnju za pisanim dokazima. Uostalom, što ćeš ti s tim riječima? Jest da ih pažljivo biram, da ih slažem toliko puta ispočetka, sve dok ne dobiju i sjaj i patinu u isto vrijeme... ali kao da tebi patina nešto znači. Riječ nije za svakoga, tebi će moja pjesma zadovoljiti taštinu, ali ja znam da je ti nećeš razumjeti. Zaboravit ćeš na nju čim me uhvatiš da se na godišnjicu prvog poljupca nisam toga sjetio prije tebe, vidiš, hoćemo li mi uopće stići do ikakve godišnjice... I još nešto: nikada nisam volio poljupce u boji. Crno bijela je oduvijek naginjala umjetnosti, boja kiču! Boja je opasna za sve koji nemaju istančan ukus i koji ne znaju umjereno s količinama, s intenzitetima, s kombinacijama. Zapamti to. A pjesmu zaboravi...
 
Sredina je 1987., gledam kovača u majstorskoj radionici negdje u Moravskoj kako spretno koristi ruke i kroti užareni čelik. Spoznajem tada da: „Pjesnik ništa ne zna“
 
„Majstore, ti ćeš naći sredinu između noža i mača i........... iskovat ćeš je.
Ja ću naći istinu između smijeha i plača... ali neću znati što bi sa njom!“
 
Tada sam, a bio sam klinac još, živio pjesmu za tadašnju djevojku. Nosio sam je danima, tjednima i dulje, ali nikako da presavijem papir i naškrabam potpis svoj. A ona je očekivala, nadala se, strepila, ona je razumjela riječi toliko duboko da je zaslužila da ih zapišem. Ja sam samo buljio u tog kovača i spoznavši koliko je riječ varljiva oblika odustao, strah, sebičnost, tko bi ga znao... Načekala se, dobila je pjesmu, doduše tek kada više i nije bila moja i kada joj to nije bilo važno. Ali meni jest. Iščekivao sam tu pjesmu barem koliko i ona. Te sam je noći razočarao, svjesno, namjerno, sebično, jer se meni te moje riječi nisu dovoljno svidjele. Tražio sam nove riječi, želio sam biti pjesnik dovoljno dobar kao što je dobar onaj kovač. I tu sam, u toj potrazi, zaboravio bio na nju.
 
Te noći sam bio nitko… sa velikim V na kraju.
.
NeMresBilivit @ 10:37 |Komentiraj | Komentari: 56 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.