O malim svinjarijama i ponešto lijepo
NeMresBilivit
Tour d´Blog

j u n k y a r d d a w g

htio bi biti dežulović
► m i s l i   d n e v n i k
neće zajebat
► v i o l a n t e 2 2 2
jasno je zašto je
obožavam
s a m o - n i n a
traži i pronaći će
slucajnenuspojave
prototip koji ide u seriju
w h i s p e r e r
kao ja
b a g r e m - p r u t
tko zna - zna
p o k o s n i c a
to je za mene, onako baš!

k o l i b r a
još nešto za mene
...
n i s a m j a
ne bi smetalo da jesam

l o s t w a y s
tako nekako zamišljam
svog buraza kog nemam

m a r l a
čak je i mene uspjela
zainteresirati za modu


Blog Alati
.
O   m a l i m   s v i n j a r i j a m a   i   p o n e š t o   l i j e p o . . . .

.
.
Blog
petak, prosinac 6, 2013
 

Nevjerovatan obrat desio se na današnjoj presici održanoj u povodu skorog početka 10. Festivala filmova o ljudskim pravima (10. Human rights film festival) koji će od 08.12. pa sve do 14.12. 2013. biti održan u kinu Europa. Novinarima je predstavljena PiaR ekipa koja je bila zadužena za promociju festivala, među ostalima i najeksponiraniji članovi tima koji je uspio neposredno pred početak festivala problem ljudskih prava dovesti na naslovnice svih medija u Hrvatskoj i unatoč katastrofalne ekonomske situacije, natjerati kompletnu naciju da razgovara isključivo o ljudskim pravima. 

Tako je okupljnim novinarima Joe Šimunić ispričao kako je sa oduševljenjem prihvatio molbu organizatora da sudjeluje u promociji festivala i kako mu je bilo osobito zadovoljstvo dati svoj doprinos borbi za ljudska prava, baš ukazivanjem na problem manjina, a poglavito Srba. Davor Šuker je dodao kako su danima smišljali tu akciju i kako su se Damir Vrbanović i Drago Ćosić dosjetili da u akciji koriste i volontere na tribinama, kojima je Šuker besplatno podijelio karte, ali uz uvjet da prate Šimunića i tako pomognu dolasku problema ljudskih prava na naslovnice medija.

U ovoj neočekivano uspješnoj ekipi našao se i Vlado Iljkić koji je rekao kako je cijela akcija oko ćiriličnih tabli u Vukovaru pažljivo osmišljana i kako je, osim što je najduže trajala, bila i najuspješnija. Najviše se o njima pisalo i izvještavalo - rekao je – a bili su i najdojmljiviji. Ujedno je prenio pozdrave odsutnog Tomislava Josića, koji je bio spriječen prisustvovati ovoj presici jer je otišao u SAD primiti, kao najbolji komercijalist, godišnju nagradu kompanije Hammer, najvećeg svjetskog proizvođača čekića.

Na kraju se prisutnima obratila, i najvećim je pljeskom dočekana, Željka Markić, žena koja je prema mišljenju svih prisutnih boraca za ljudska prava, novinara i ljubitelja filma, besprijekorno odradila sam finiš ove reklamne kampanje i uspjela učiniti ono što do sada još nikome nije uspjelo: Hrvatsku dovesti u poziciju da ne raspravlja ni o čemu osim o problemu (ne)poštovanja ljudskih prava.

Organizatori su priznali da ni u snu nisu očekivali ovakav uspjeh kampanje, pa je festival organiziran u neprimjereno malom prostoru kina Europa, ali su poručili da za slijedeću godinu planiraju projekcije preseliti u Arenu.

Update: Niti sat vremena nakon presice, na službeni mail fastivala počele su pristizati ponude velikih svjetskih kompanija za angažmanom PR agencije ŠIM team (Šimunić-Iljkić-Markić). Među ostalima, za njihove usluge ineres su pokazale i vlade nekih zemalja, pa je tako zamijećen i ozbiljan interes Vlade RH.

(Izvor: moj otac)

 

.

NeMresBilivit @ 13:10 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 9, 2013
 

Nedavno je ministar Slavko dobio spor protiv grada Rijeke, spor koji se vukao nekih četrnaest godina, još od vremena kada je lično on bio gradonačelnik iste te Rijeke, dakle dobio je spor protiv samoga sebe. S punim pravom ministar Slavko može reći da je zajebo budalu, iako, mogao bi i gradonačelnik Slavko reći da ga je zajebala ona bitanga i pokvarenjak. I obojica bi bili u pravu.

Dakle, budala, bitanga i pokvarenjak nasuprot Slavku. Ali, Slavko se ne da. Nije se nikada dao, ni kao gradonačelnik, a kamoli kao ministar. Neće se taj dati ni u Remetincu, ako je vjerovati prognozi Matije Babića.

Danas Slavko, ovaj ministar, o njemu je riječ, uvodi fiskalne kase. Nemilosrdno se digao protiv utajivača poreza, protiv rušitelja hrvatske države, protiv lopova koji oštećuju budžet. Kada je najavljivao tu epohalnu dosjetku koje su se sjetili još samo bosanci, srbi i Rusi (iako su se srbi u međuvremenu prestali sjećati), pominjao je milijardu kuna više koje će ubrati, zahvaljujući fiskalizaciji. Doduše, mjesec dana kasnije već je maznuo 400 milja, pa je pominjao tek 600.000.000 kuna, da bi koji tjedan kasnije protraćio još 200, pa je na kraju koncem januara ostalo tek nekih 400 milja kuna koliko je tvrdio da če ubrati više nego lani. U međuvremenu, šapnuli su mu da ovo nije Jugoslavija 1985. pa da se ugostitelji preko noći bogate, da se nalazi u Hrvatskoj skoro trideset godina kasnije i da tu veliki broj ugostitelja propada u roku godinu, dvije, da lokali prelaze iz ruke u ruku i da će ih se barem trideset posto zatvoriti ukoliko ostane pri svom. Naravno rekli su mu i da to znači deset do 15 soma ljudi na burzi, toliko manje doprinosa i toliko više izdataka za nezaposlene i... Slavek je na brzinu, ni ne znajući, napravio harakiri objavivši kako se porez u ugostiteljstvu spušta na deset posto i tako riješio problem masovnog zatvaranja kafića. Nije naravno mogao priznati zajeb, jer ovaj Slavko je od samog početka teksta tvrdoglav, nego je to obrazložio time da će naš turizam sada biti konkurentniji: manji pedeve, manje cijene, veća konkurentnost. U toj silnoj žurbi, ovoga puta nitko ga nije podsjetio ono za Jugu i 1985. i to, i da u kapitalizmu nema logike da će cijene biti manje zbog manjeg pedevea. Tako se Slavkova teorija već na prvom koraku pokazala glupom: cijene nisu pale.

Kako elementarna matematika kaže, ako ti je ulazni pedeve 25 posto, a izlazni 10%, onda ti prodajne cijene moraju biti preko dva puta veće od nabavnih da bi bio oko nule sa pedeveom. Rijetko koji ugostitelj ima više. A kad uračunaš još i režije, servise, kupovinu inventara, plazme, terase i slično, što se sve plaća sa 25 posto PDV-a, ugostitelj može završiti mjesec i sa preplatom poreza, to jest Slavko mu je još dužan lovu. Ni to Slavku nisu rekli, pa je zato jako ponosan na to da su ugostitelji prijavili veći promet nego lani. No, zato ni za živu glavu neće reći koliko su poreza platili. Tek je priznao, nakon pola godine, da se budžet baš i ne puni kako je zamislio. Matematika to zna od momenta kada je objavio svoje planove, ali Slavko nije u školi bio baš dobar s matematikom, štrebao jest, ali shvatio nije. Ne shvaća ni danas. Zato i jest izgubio spor u kome je izračunao gubitak grada čiji je bio gradonačelnik. Pao je na najjeftiniji štos: tužio je državu za gubitak nastao sporošću sudskih procesa, a ubio ga je najsporiji proces. Nije naime računao da će skotovi iz države odugovlačiti sve dok on ne promijeni stranu, pa makar mu trebalo i 14 godina i da će na kraju on svakako morati popušiti, pa makar i samome sebi. Slabo računa taj Slavko.

U međuvremenu, Slavko je naručio reklame na teveu, pa sve udara sentiment kod onog priglupog dijela građana, mameći ih da igraju nagradne igre i šalju račune, tepajući im kako svi moraju plaćati zdravstvo, obrazovanje, penzije i da zato on traži da mu za džabe budu špijuni, da bi tek koju minutu kasnije u Dnevniku rekao kako se budžet puni slabije nego je računao i kako ne samo da nema ništa od milijarde, niti od 600, pa čak ni od 400 milja kuna, nego još i fali. A kako fali kad su fiskalne kase tu, kad je prijavljeno i do 40 posto više prometa nego lani? Gdje je lova? S obzirom na fiskalizaciju, lova je definitivno kod Slavka. Dakle Slavko je maznuo lovu. Ne doduše onako kao Sanader, za sebe, nego ju je ukrao svojom nesposobnošću i neznanjem. Oštetio je budžet Republike Hrvatske inzistiranjem na rusko-srpsko-bosanskim dosjetkama. Ovih dana našao je krivca i za to: kumice s placa! Doslovno je rekao da su najveći generator sive ekonomije tržnice. Sad će i njima doskočit s kasama. Neće se nitko bogatit na grincajgu i domaćem siru. Bogatiti se može samo na uvoznom siru i onim mrkvama što su sve iste. Onim kakve se prodaju na Konzum placu, Interspar placu i Lidl placu. Jebeš Dolac. Zastarjela priča.

Jučer slušam njegovog emisara iz Porezne uprave, nekog Lozančića, kako na teveu priznaje da te love koju su sanjali nema, ali kaže, ugostitelji će dobro zaraditi pa će onda platiti porez na dobit i država će profititrati. Kao i svaki puta do sada, i mala beba zna da nije tako. Doduše, Slavko nije mala beba, možda je to problem. Možda zato ne zna da će ugostitelji dobit investirati prije oporezivanja u svoje lokale, u robu, u sponzorstva i dobiti biti neće. Slavko je u svom lovu na vještice zaboravio jednu stvar: glavni cilj je prikupiti što više poreza, a ne tjerati mak na konac. Glavni cilje je moći financirati zajedničke potrebe, a ne postići pod svaku cijenu da ih svi plaćaju. To je cilj nižeg prioriteta. Ispao je smiješan s neostvarivim budžetom čiji je rebalans radio već nakon tri mjeseca ove godine, ispao je smiješan s kretenskom najavom o rastu BDP-a od 1,8 posto i bolesno bezobraznim obrazloženjem da će ga pogurati investicije u privatnom sektoru, ispao je smiješan s drsko neznalačkom najavom povećanja poreznih prihoda zbog fiskalizacije i ispadat će i dalje smiješan iako građanima do smijeha biti neće. Sve ove nedopustive promašaje aktualnog ministra najavio sam na stranicama Vlade i njihovoj facebook stranici pod punim imenom i prezimenom odmah kako je koja odluka bila najavljena. Nije mi zadovoljstvo što sam bio u pravu, naprotiv, tragično je to. Unatoč tome ne mislim da sam kvalificiran za ministra financija. Slavko naprotiv, očito misli da jest i djeluje. Na našu nesreću, djeluje po sistemu „Mirko pazi metak“, a onda se čudi da je metak pogodio Mirka i da mu nitko ne kaže „Hvala Slavko“.   

Jedno je ipak Slavko propustio. Ima jedan biznis s gotovinom koji je ostao nepokriven, a koji bi uskoro mogao procvjetati. Dakle, Slavko, svakako razmisli o fiskalnim kasama za prosjake. Zahvaljujući tvojim mjerama, taj posao bi vrlo skoro mogao imati veliku ekspanziju i ako se ne uvedu fiskalne kase, to može biti sljedeći generator sive ekonomije. Zamisli koji rusvaj s gotovinom može napraviti narod koji si otjerao na prosjački štap! Kad počnu svi prositi, to će gomila gotovine teć ulicama mimo nadzora porezne uprave. A to se ne smije dozvoliti, svi moraju plaćati za primjerice školstvo, pa i prosjaci. Ako su oni mogli pozavršavati fakultete besplatno, e onda moraju to vratiti plaćanjem za školovanje budućih prosjaka. Inače  nije fer.

.

NeMresBilivit @ 07:22 |Komentiraj | Komentari: 35 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 26, 2013
.

NeMresBilivit @ 23:52 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 31, 2012
 

Od Nove godine NeMresBilivit će se naći na udaru još jednog zakona Rapublike Hrvatske. Kada Predsjedniku Vlade, Predsjedniku Republike, ministrima i ostalim omiljenim partnerima za tu vrstu ugode predloži da mu popuše kurac, riskirat će da mu odrape kaznu od 180 dnevnih zarada, ne manju od 20 i ne veću od 10.000 kuna po danu. Zbog uvrede, sramoćenja, klevete... E jebi ga sad, imam neke nedoumice.

Ja sam eto jedan od onih koji su često javno, na internetu, izražavali želju za tom vrstom spolnog općenja sa pomenutim funkcijama. Da se razumijemo, zakon vrijedi i za susjede, automehaničare, blagajnice, radnike "Elektre"... ali oni me nikada nisu napaljivali. Dakle, kako se sad, odjednom, nepripremljen, odvići od izljeva ljubavi prema političarima i sličnima, tim prije što drugi novi zakon, koji se odnosi na seks, kaže kako je jedno "ne" dovoljno, odnosno da se druga strana ne treba niti opirati. I što ako na kraju ispadne da je netko gore pomenut tiho rekao "ne", ali je ipak popušio?

Baš me zanima kako će se, po kojim kriterijima, procijenjivati je li moj prijedlog bio poziv na ljubav ili je pak uvreda? Posebno ako predložim nekom ministru da mi napravi felatio. Hm, što je tu uvredljivo? Upravo se i za malu djecu u škole uvodi Zdravstveni odgoj koji će ih učiti, između ostaloga, i o seksu. Pitam se ja kakav je to seks bez dobrog felatia? Nadalje, upotrebom riječi felatio vježbamo latinski jer je korijen u latinskom  fellāre, odnosno pušenju kurca. Ne nužno do korijena. A o eventualnoj homofobiji da i ne pričamo, to je danas u ravni sa rasizmom.

No tu se, osim pravnih, nameću i čisto tehnički problemi. Kako mi je ova godina, zahvaljujući toj ekipi i njihovim zakonima, poslovno bila u kurcu i kako sam nakon puno godina dobrog poslovanja, ove godine u popriličnom gubitku, moja dnevna zarada je svakako u minusu, barem 100 kuna. Poštujući elementarnu matematiku, ukoliko me osude na 180 dnevnih dohodaka zbog uvrede Vlade RH, onda bi sudac trebao presuditi da je moj dug prema državi 180 x (-100)= - 18.000 kuna, odnosno Vlada bi meni trebala isplatiti 18.000 kuna. No i tu ima začkoljica. Ovi u Vladi, pokazalo se svaki puta kada su brojevi u pitanju, ne znaju niti elementarnu matematiku, pa će se vjerovatno izvlačiti na to. Zbog toga sumnjam da bi u takvom slučaju od bankrotirane vlade uspio izvući svoje zaslužene novce.

Na kraju, da ne bude da nisam popustljiv i tolerantan, mogu javno obećati: ako me Milanović ili Linić ili bilo tko kome se eventualno obratim ponudom za omiljeni mi falatio (kao nekada davno Sanaderu, dok je još bio jak) odbiju i kažu "ne", ja ću to stoički podnijeti i neću im više nuditi tu vrstu sexa. A neću ih niti vrijeđati zbog toga. Vrijeđat ću ih zbog toga što oni ne poštuju zakon koji su sami donijeli i što oni nas jebu, i to u mozak, iako smo mi rekli da to ne želimo. A razmislit ću i o tužbi.

Nemreš bilivit!

.

NeMresBilivit @ 11:56 |Komentiraj | Komentari: 45 | Prikaži komentare
petak, prosinac 28, 2012
 

Skoro četiri godine Barack Obama nije mi pisao. Ali, sad me se opet sjetio. Opet mu treba NeMresBilivitovih par dolara. Prošli puta sam se ono sprdao s tim dolarima, s njim, sa Amerikom, s cijelom tom euforijom stvorenom oko prvog crnog predsjednika i s čim sve ne, a on me na kraju pozvao da sudjelujem džabe. 

I kako to biva u uštogljenoj Americi, u kojoj neki robot šalje mailove svakome ko se ikada upetljao u njihovu mrežu, tako je i meni stigao mail, sa sve zahvalom na sudjelovanju u prošloj inauguraciji, i sa klasičnim žicanjem para za novu.

Učtivo odgovaram (podrazumijeva se na engleskom):

E pa Obama, nisam ja promijenio mišljenje. A i zašto bih, kad se sve ono što sam ti tada u sveopćoj svjetskoj euforiji, valjda jedini rekao, obistinilo. Zajebo si. Od Nobela, koga si primio iako bi bilo časno da si ga odbio, preko ratovanja po svijetu i nezatvaranja Guantanama, pa do unutarnjih reformi za koje mene lično zaboli ona stvar jer u Ameriku ne mislim ići na dulje. Jedina sreća je da su oni drugi još gori, pa te glupav narod reizabrao jer misli da mora na vlasti biti ili demokrat ili republikanac. Tu ste ih dobro zajebali. I kod nas ti je isto. Isto glupav narod, a isto i dvije strane, ne znaš koja je lošija. Naši "republikanci" su nestučno krali, pa ih uhvatilo i eto sad njihov premijer, onaj za kog sam ti onomad pisao da je bahat (poslao sam ti link na onaj post o njemu i meni) čuči u buksi, pa je narod birao našeg "demokratu". On kako mi se čini ne krade, bar ne previše, ali je toliko nesposoban da imamo manje nego za vrijeme onoga koji je krao. U svakom slučaju, nije nam bajno, ako se ovako nastavi, nećemo uskoro imati ni socijalno, past ćemo na vaš nivo. To da je situacija puno teža nego prije četiri godine,  to sam spomenuo onako, da znaš, a ne zbog tvog žicanja. Mojih pet dolara, a kamoli više, nećeš ni ovoga puta vidjeti zato jer si djelom pokazao da je moje mišljenje o tebi bilo ispravno. Jebiga Obama. A kako ti je ovo drugi mandat pa slijedeću inauguraciju nećeš imati, to se nikada nećeš moći hvaliti da ti je NeMresBilivit financirao inauguraciju  Nego, naravno da ću i ovaj smiješni mail koji mi je neki robot poslao u tvoje ime stavit na blog,



(Cijeli mail pogledati tako da ga se otvori o novom prozoru, desni klik na mišu)

Podsjetnik: 

Božic sa Michelle Obama

Update Božića sa Obaminima!

Update update-a Božića sa Obaminima!


.

NeMresBilivit @ 00:50 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, studeni 23, 2012
 

Dakle, poštujući odluke suda, kako to već dolikuje demokraciji, možemo konačno, bez bojazni da će nas netko prozivati, napraviti transparent sa natpisom kao u naslovu. Prema pravosnažnoj sudskoj odluci general Ante Gotovina nije zločinac, nego je prema tri pravomoćne presude lopov, otmičar i iznuđivač. Doduše, samo je jednu kaznu odležao u zatvoru, druge dvije je izbjegao bježanjem iz Francuske direktno u Hrvatsku vojsku kojoj je svaki čovjek 1991. bio dobrodošao, pa i višestruko osuđivani međunarodni kriminalac. Ono što je međutim važno je da oslobađanje Gotovine od strane jednoga suda, nije pokvarilo našu percepciju o Gotovini zahvaljujući drugim sudovima. Kad već nije zločinac, barem je lopov. A to je dovoljno da bude heroj.

Jer oduvijek se u narodu, tlačenom od strane svih i svakog tko ga je stigao tlačiti, smatralo ljude koji su sa one strane zakona za svojevrsne heroje. Pa su tako još uskoci i hajduci, notorni pljačkaši i ubojice za vlastitu korist, kasnije postajali junaci udžbenika, borci protiv omraženih tlačitelja i pozitivni likovi nacionalne historije. I sad da ne nabrajam dalje sve probisvjete poput Zrinskih, Frankopana ili pak Jelačića koji su također postali novopozitivci, dovoljno je spomenuti da u naslonjaču pred tv ekranom narod vrlo često navija za pljačkaše i ostale odmetnike u raznim filmovima nastalim kao plod mašte nekog iskusnog scenarista ili pisca. Pa ako se još pojavi neki istiniti pljačkaš za kog možemo navijati, kud ćeš veće sreće za napaćeni narod.

Tako je, kako i dolikuje našoj povijesti, lopov postao heroj dana, tjedna, mjeseca, a kako je kraj godine blizu, očigledno će obilježiti i godišnje izbore za sve i svašta, te će se povijest još jednom nasmijati tradicionalnim vrijednostima i ostaviti jednog notornog lopova budućm generacijama kao uzor časti, poštenja, požrtvovnosti i domoljublja. Ovo domoljublje je čak i višeslojno, jer osim što se borio za Hrvatsku, Gotovina, kako mi jedan prijatelj mrtav hladan danas bez krzmanja reče,  nije krao po Hrvatskoj, a to što je radio po Francuskoj, nek rješava s francuskim pravosuđem. Dakle, u Hrvatskoj on je nesumnjivo heroj, jer osim što se borio za nju, on je usput otimao dragulje Francuzima koji su nas tlačili još za Napoleona, i naravno da će mu to jednoga dana u udžbenicima biti dodatni plus. Jedina mrlja na besprijekornom generalovom imidžu  je što je oslobođen optužbe za protjerivanje srba, jer kako je rekao i sam predsjednik Tuđman, trajno rješenje remetilačkog faktora je najveći uspjeh „Oluje“. A taj politički sud u Haagu, kako su ga do ove presude bez iznimke nazivali svi veliki domoljubi, uskratio je generalu zasluge za to i učinio ga tek pariškim lopovom. No, ne sumnjajmo da će udžbenici jedne buduće Hrvatske ispraviti ovu nepravdu i prepoznati generalovu ulogu u izliječenju kancerogenog tkiva na hrvatskom biću, te da će i te zasluge pripisati njemu, a Hašku presudu nazvati trulim političkim kompromisom. Dosadašnji povijesni udžbenici ne ostavljaju mjesta sumnji da će zaista tako i biti.

.

NeMresBilivit @ 17:49 |Komentiraj | Komentari: 33 | Prikaži komentare
utorak, studeni 13, 2012
 

Kako hrvati u posljednje vrijeme neprekidno  postavljaju pitanje gdje je naša lova, naš dopisnik je odlučio ozbiljnije istražiti taj problem kad se već niti jedna od nadležnih službi nije pozabavila tim fenomenom. Mup i Uskok su pokazali doduše određene namjere, ali kako se Institut „Ruđer Bošković“ kao najpozvanija ustanova za objašnjenje prirodnih fenomena u hrvata  nije uključio u projekt „Istražimo nestanak ogromnih količina kuna bez ikakvog traga“, to su napori Mup-a i Uskok-a ostali, prirodno, bez rezultata.

No,  naš novinar je iznimnom upornošću došao do šokantnog otkrića. Slučajno je saznao da se isto pitanje postavljalo već dva puta: '71. i krajem '80-ih. Sakupio je ogroman broj članaka iz hrvatskoga tiska toga vremena, te je potom analizom svih tekstova nedvojbeno utvrdio kako se u sto posto slučajeva iznosi da je hrvatski novac odlazio u Beograd, te da su dakle isključivi krivci srbi. Također, svi tada relevantni suvremenici, poput dr. Tuđmana, Dr. Đodana i Dr. Veselice nedvojbeno zaključuju da će Hrvatska čim zaustavi srpsko prisvajanje hrvatskoga novca biti ni manje ni više nego Švicarska.

Krenuvši dalje sa analizom, utvrdio je da danas Hrvatska nije ni blizu Švicarske, te da je slijedom navedenih otkrića jedino objašnjenje, na opravdano pitanje građana Hrvatske „Gdje je naš novac?“, da nas srbi i dalje kradu. S druge strane, današnji hrvatski tisak i ostali mediji uvjerljivo donose članke o tome kako novac završava kod raznih Sanadera, Kutli, Todorića, Pašalića, Polančeca, Ježića, Rojsova, Keruma, Gucića, Čehoka, Mravaka, Protega, Mačeka, Barišića, Marinaca, Mladinića, Peveca, Mladinea, Žužula i ostalih viđenijih hrvata.  A što najprostijom logikom dovodi do zastrašujućeg zaključka da je dr. Vojislav Šešelj bio u pravu i da su hrvati ustvari srbi !

.

NeMresBilivit @ 19:32 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
petak, listopad 26, 2012
 

Vizionarski :))))

Post od 24.03.2008. Ulica Paje Patka nastavlja dobru tradiciju ostvarivanja predviđanja ili želja izraženih na ovom blogu! Kako u tekstu, tako i na samoj karti (donji desni ćošak, može se povećati otvaranjem u novom tabu), izrijekom je pomenuta jedna ulica, koja odlukom Gradske skupštine Zagreba od jučer postoji. 250 komentara na taj post tako poprima novi smisao i dodatnu dimenziju. 

Nemreš bilivit !!!

.

NeMresBilivit @ 15:21 |Isključeno | Komentari: 0
srijeda, svibanj 30, 2012
 

Dakle, Josipović će sutra u Bruxellesu govoriti o razlozima zbog kojih je Hrvatska izabrala svoju budućnost u okviru EU. A što ima pričati? Razlozi su isti kao i oni ulaska u Jugu. Da proba izvući neku korist. No, u EU nema srba, bosanaca i makedonaca, tamo su švabe, englezi, šveđani, a oni neće kupovati ni Vegetu, ni Kraš express, niti Ledo sladolede. Ja čekam da čujem kad se bude išlo u Bruxelles zbog izlaska iz EU. Da čujem tu spiku...

Kažu da je stopedeset dana nove vlade. Naravno, ništa se nije desilo. Ništa dobro. Ponavljam se po tko zna koji puta, ponavljam se već dvadeset godina. I još ću dvadeset, to mi je sudbina. Nije to problem, problem je što sam dvadeset godina u pravu i što ću i slijedećih dvadeset biti. Problem kažem, jer znam da će nam biti sve gore. Nerealni optimizam utemeljen na katastrofalnoj pretpostavci naroda da će u vlastitoj državi biti bolje i dalje traje, svakih nekoliko godina javljaju se novi nerealni razlozi za taj optimizam i zahvaljujući tome tonemo sve dublje. Da tog optimizma bez pokrića nema, prije bi shvatili zajeb i prije se otrijeznili. Ovako, cijeli narod, kao na dopu, lebdi nošen iluzijama koje nitko imalo inteligentan i nenapušen ne bi popušio.

Priča Jože Mencinger neki dan u Opatiji kako su slovenci popušili od kada su ušli u EU. Zadužili se preko mjere, u samo tri godine 10 milijardi eura, tržište nisu osvojili, ono jugo tržište su pomalo izgubili i euforija je splasnula. Ne uvija on to. Jasna poruka što nas čeka uskoro. U istom društvu je i Ljubo Jurčić izrekao jednu jako interesantnu činjenicu. U ovih dvadeset godina folklorne samostalnosti od kada hrvati čekaju bolji život koji nikada neće doći, periodički se smjenjuju razdoblja euforije. Svakih pet godina imamo novu euforiju. Prvo nas je početkom devedesetih snašla euforija privatizacije, sredinom devedesetih stvorila se euforija oko investicijskih fondova, prijelaz milenija obilježila je euforija oko liberalizacije tržišta i članstva u WTO, pa se pet godina kasnije razvila euforija oko dionica, na onda je od 2010. godine počela euforija oko ulaska u EU. Svaki puta se čekalo samo još to i da nam odmah bude bolje. Poslije svake euforije dolazilo je razočaranje. Ali i nova euforija. Čini mi se da je ovo bila posljednja.

Kaže pomenuti Ljubo Jurčić kako nam još deset godina neće biti bolje. Ljubo je optimist. Još barem dvadeset treba da se narod opameti. EU ne treba Hrvatsku da bi joj dao, nego da bi je iskoristio. Svaka druga teorija je neozbiljna za odrasle ljude. Druga je priča što smo zbog izlaska iz Juge sami sebe osudili na pristupanje EU pod nepovoljnim uvjetima i ta je sudbina neizbježna. 4.500.000 ne može opstati van EU bez njenog blagoslova. Kada ne bi ušli bilo bi nam još gore. A to što smo mi željeli ući još kamo kada potpuno  je nebitno. Zna se tko je gazda i tko otvara i zatvara vrata.

Nije bilo dobro u Jugi i u socijalizmu. Tamo si imao tek siguran posao, velike šanse da dobiješ stan od države i osrednju plaću koja je svakako stigla na vrijeme. Danas imamo kapitalizam i Hrvatsku u kojoj je posao doduše nesiguran ako ga uopće imaš i plaća je loša ako je uopće dobiješ, a stan ni ne sanjaš osim ako ti ga ne ostave roditelji koji su ga dobili još u toj socijalističkoj Jugi. Ali zato imamo nadu. Onu nadu s početka u koju cijela Hrvatska već dvadeset godina polaže sve i u koju će i slijedećih dvadeset godina vjerovati. Onu nadu koja nema nikakvog pokrića, onu koja će ostati samo nada, onu koja će te razočarati kada napuniš šezdeset pet. Nisam ja jedini koji ovako misli. Misle tako i moji prijatelji iz matematičke gimnazije. Neki dan skupilo nas se desetak na pivu. Svi dijele ove stavove. Ali koliko nas ima? To sam naučio u vojsci kada sam prvi puta shvatio što je prosjek države. Nema nas. Statistička smo greška u stanovništvu ove zemlje.

Simpatično je kada ljudi misle da će biti bolje u EU. No, da bi nam bilo bolje moramo imati više para. Sve ostalo što je potrebno da nam bude dobro imamo. E sad, ako mi imamo više para netko mora imati manje. Postavlja se pitanje tko? Ako su pare od EU, onda znači da će švabo odvojiti od svojih usta i dati nama. Hm, nekako mi ta teorija ne zvuči uvjeljivo. Druga mogućnost je da će EU, koja poput Amerike iskorištava i eksploatira nerazvijeni svijet, dio svog imperijalističkog plijena podijeliti sa nama. Hm, ni to mi ne zvuči uvjerljivo, što bi oni napadali Libiju ili Iran i dali nama dio kolača. Osim ako i mi ne uzmemo, na bilo koji način, učešće u tom  imperijalizmu. Tada ima nade da dobijemo nešto. Da li će u tom slučaju u našim udžbenicima pisati da smo imperijalisti i da su se naši djedovi borili protiv takvih? Ta teorija drži vodu ali samo kao teorija. To mi je po onoj "nas i rusa dvjesta miliona". Nas i evropljana pola milijarde, a evropljana bez nas isto toliko. Pa koja je onda teorija realna? Po matematici, logici, povijesnim iskustvima i zakonu jačega koji i danas nepogrešivo vrijedi, jedina realna teorija je da će nam biti gore. No, sve to ionako nije bitno, jer nemamo izbora. Nama će biti onako kako Berlin, London i Pariz kažu, a tu se ne proturiječi. Nije to Beograd pa da ne razumiješ što kažu i ratuješ za nezavisnost zbog tog nerazumijevanja, pa poslije titlaš njihove filmove da bi ih razumio. Kad Berlin kaže nešto, to je savršeno razumljivo svakom hrvatu. A Berlin kaže da dogodine trebamo ući u EU i da će nam u njoj biti bolje, jer je nama uvijek bolje kad nam je gore. Dakle, EU vas čeka dogodine! Na vrijeme pripremite vazelin. Ako Josipović nije pokupovao sve zalihe.

.

NeMresBilivit @ 20:22 |Komentiraj | Komentari: 29 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 21, 2011
 

Bliže se izbori. Ne znam kako vi, ali ja nisam nešto zainteresiran. Nisam bio niti ranije, ali sam izlazio na biralište, onako kao zbog građanske dužnosti. I uvijek sam ustvari glasao protiv. Ali nije to tema. Tema bi bila otprilike: „Koliko dugo vas mogu jebati, a da ne svršite?“

Dakle, polarizacija je završena. Sada stvarno imamo dva bloka i sitnu boraniju što bi rekli susjedi, ustvari komšije. Skoro pa k'o demokrati i republikanci, laburisti i konzervativci, SPD i CDU... Sjajno. Velika razlika, kao što je velika razlika jesi li triper pobrao od plavuše ili brinete, jesi li kuk polomio okliznuvši se na ledu ili kori banane, jesi li se ugušio od trovanja ugljičnim monoksidom ili cijanovodikom. Pa da, nije isto.

Slušam kako i što govore jedni i drugi, i pitam se tko im vjeruje? Baš bih volio vidjeti te koji im vjeruju. Imaju li dvije noge i dvije ruke ili samo noge imaju, četiri... imaju li oči, uši, nos? Osjećaju li išta tim nosom, ustima? Vide li nešto tim očima? Što u ogledalu vide? Hodaju li, govore, dišu li bog te jebo? Ovi koje ja znam kažu da ne vjeruju. Ali pouzdano znam da odlaze na birališta, većinom. Pa što idu tamo? To k'o oni što nisu praznovjerni ali ipak primjete da je crna mačka prešla cestu ili mi pak pošalju neki od onih lanac-mailova u kojima piše da će prestati jebat ako ga ne pošalju dalje. Kao da ti koje ja znam uopće i jebu.

Nego, slušam neki dan sučeljavanje slovenaca, i oni će kad i mi potrošiti lovu i vrijeme za demokratski igrokaz simpatično nazvan „izbori“, pa trojica glavnih kandidata otvore pitanje: - Koliko Vlada utječe na ekonomsku politiku, a koliko razni lobiji. Nisu se dotakli teme koliko utječe slovenski, a koliko strani faktor, ali i ovo prvo je već dovoljno. E pa gospodo a i drugovi, to što vi birate objesite mačku o rep. Jedno je što vam to nitko od političara ne želi reći, a drugo je što među vama ima onih kojima bi to uopće trebalo govoriti. Vi samo birate tko će slušati kapital, te tko će slušati gazdu iz Berlina, Bruxellesa, Washingtona. I tko će imati priliku malo putovati, malo više trošiti na reprezentaciju, i puno se fotkati sa tamo nekim facama iz svijeta i tu nekim malim ljudima iz vodovoda, cestogradnje, školstva...

Nema veze koliko su nesposobni, ionako ne odlučuju oni. 20 godina se investira da bi se otvorila nova radna mjesta. Dvadeset godina broj nezaposlenih raste. I mislite da će baš sad biti bolje? Ne mislite? Serete! Da ne mislite ne bi išli na birališta. 20 godina smanjuju javnu potrošnju a javna potrošnja stalno raste. 20 godina čekamo bolje sutra a svako sutra je lošije od jučer. I mislite da će baš sad biti bolje? Ne mislite? Serete! Da ne mislite ne bi išli na birališta.

Evo sad i talijani kažu da 80 postotnom većinom vjeruju u novoga premijera. Hajd' se kladimo da će podrška u godinu dana pasti ispod 50 posto. Ništa taj Monti neće napraviti bolje nego Berlusconi. Neće, jer kapitalu koji određuje igru ne može biti u interesu ništa drugo do spašavanja posrnulog kapitalizma. A sve što bi ga moglo spašavati je upravo suprotno onome što bi koristilo običnom čovjeku. A kako to da uopće tolika, kažu najveća podrška nakon drugog svjetskog rata (!!!), može biti pružena premijeru koji je to doslovno jučer postao i koji shodno tome baš ništa još nije napravio? To je samo dokaz da su ljudi ovce koje vjeruju u sve. I to više vjeruju što im je lošije. A talijanima nakon drugog svjetskog rata nije još bilo loše kao danas. Pa stoga i više vjeruju. To što matematika kaže nešto sasvim drugo, nema veze, ljudski je nadati se. Ko jebe matematiku.uostalom, kad matematika zajebe nadu, imamo Boga, rezervnu varijantu za sve nedaće. Jedino što se taj do sada nije iskazao. Nikada nije pobijedio matematiku. Nekako nije odmakao dalje od nade. Ništa konkretno. Kao ni hrvatska politika. No ona ima opravdanje. Nije samostalna, a i ne zna. A koje je opravdanje Bogu? Pa to da može računati samo na naivce.

Sve u svemu, izbori se bliže, strasti se zaoštravaju, ništarije među političarima obećavaju ono što neće ispuniti, ništarije među biračima računaju na ta obećanja i opet tako u krug. Ali radijus toga kruga sve je manji i manji. A mene zanima, kada se krug suzi u točku, koju će nadu gajiti prosječan birač i s kojim će opravdanjem tada vjerovati u izbore. I hoće li ikada svršiti ili ga stvarno ovakva jebačina ne uzbuđuje već latentno rajca?

.

NeMresBilivit @ 06:48 |Komentiraj | Komentari: 40 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 27, 2011
 

       - Tata, tata, rekao mi je ministar tu neki da sam luđak. – uleti mi sin uzbuđeno dok sam tražio ručnik za plažu. – Ha, ha, odakle ti da je taj ministar, to mora da je neka seoska luda koja se tako predstavlja, pa ne hodaju sine moj ministri po malim primorskim mjestima i vrijeđaju djecu. – Ma ne kužiš, pa nije to rekao tu neki čovjek, nego sam vidio na televiziji. – Jooooj, daj onda ne drami toliko, uletio si ko da ti je netko tu na ulici rekao. Kakav ti je sad to štos? - Ma nije štos tata, rekao mi je. I tebi je rekao da si luđak. - Ček' malo, daj polako da vidimo o čemu se radi.

      - Da vidim šta je to mali zabrijao u svojoj glavici – čitam ja vijesti na mobitelu. Ma ko će tražiti, sitna slova, guglam ja riječ luđak. I izbaci mi iz prve: „Ministar Karamarko.... " A tu smo dakle! - Samo luđak može ne biti antifašist – poručuje ministar. Slažem se, iako je dan ranije tvrdio da on nije antifašist. No hajde, nazvati samog sebe luđakom, makar da si to bio samo jedan dan, nosi nešto simpatično, samokritika zna biti interesantna. Ali, antifašist je toliko normalno danas biti, kao recimo imati dvije ruke, dvije noge, piti vodu, jesti rižu, prati se sapunom, da nisam shvatio poantu. Ne vidim potrebu isticanja te osobine. Moji su od pojave fašizma bili antifašisti. Doduše, kao većina visokoobrazovanih ljudi nisu bili baš borbeno raspoloženi. Pomagali su uglavnom znanjem, ili kako bi rekao moj djed: - ja sam antifašist građanskog tipa. Čuo sam i starog da se tako izjasnio nekom prilikom, a ja sam potpuno na tom tragu. Djed je tako, kao strojarski inženjer, pravio prvi partizanski oklopni vlak, stari je napisao nekoliko sveučilišnih udžbenika, a ja ću još vidjeti koji će biti moj glavni doprinos antifašizmu. Čitam dalje. Samo luđak može ne biti antikomunist. Jebote, šta ovaj sad hoće reć, malo mi je komplicirano. Čitam ponovo. Ma tko zna kako novinari interpretiraju – pustim ja audiovideo zapis. 

    Provjeravam u svojoj glavi, sam sa sobom, tko sam i što sam. Vrtim kombinacije, i nikako ne uspjevam pobjeći od kvalifikacije „luđak po Karamarku“. Komunist nisam, barem nisam bio. Kao rođeni buntovnik i nepopravljivi kritičar, još tamo '83. odbio sam za vrijeme služenja vojnog roka ući u Partiju. Obrazložio sam da se kao osamnaestogodišnji brucoš smatram nedoraslim za odgovorne partijske zadatke. Sve je prošlo sa samo jednim, ugodnim, razgovorom sa komandirom čete, kapetanom Tadićem kome je naravno sve bilo jasno. Dvije godine kasnije sam pisao kako će srp i čekić završiti u muzeju, zbog čega sam također imao tek manjih, spomena ne baš vrijednih problema. Tada sam sve gledao kroz prizmu kritike postojećeg i bilo mi je lijepo ne biti komunist. No, kasnije ću saznati da o samoj ideji komunizma nisam imao ni približno jasnu predstavu i da mi ona uopće nije strana, iako sam ja danas poslodavac koji eksploatira radničku klasu. No to nema veze s idejom samom, to je tek prilagođavanje postojećoj situaciji.

    Dakle, dok sam mladenački buntovno odbijao biti komunist u komunizmu, jedva shvaćajući taj pojam, sami komunisti nisu mi dali povoda da postanem antikomunist. Kasnije sam se samoj ideji približio, a zla počinjena u ime ideologije znao sam odvojiti od ideologije same. Čovjek čije su vijuge razvijene iznad nivoa ganglija, lako će razumjeti da je fašizam kao ideologija zločinački i da je provedba te idelogije nužno zločinačka, a da u idelogiji komunizma zločina nema, te da sva zla počinjena u ime komunizma imaju isključivo veze sa samom provedbom, dakle, ljudima sa imenima i prezimenima, a ne i sa ideologijom kao takvom. Kako je ministar policajac obrazovan, to se pretpostavlja da se izdigao iznad ganglij nivoa i da mu je to jasno. Dakle biti ili ne biti komunist je pitanje afiniteta, načina razmišljanja, životnih okolnosti. Biti antikomunist je slično pitanje. I sve je to legitimno i sve to mogu i ne moraju biti i školovani i priprosti ljudi, i dobri i loši. Ako je Crnimarko antikomunist, to ne znači nužno i da je luđak, još manje ako se ipak odlučio biti i antifašist. No ako misli da smo ja, i moj mali, a i cijela familija, jer među njima baš i nema antikomunista, luđaci, onda ja ne mogu nego ustvrditi da slijedom iznesene teorije ja nikako ne mogu biti Karamarko. Po toj teoriji to može samo luđak.

.

NeMresBilivit @ 16:20 |Komentiraj | Komentari: 51 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 30, 2011
 

Baš ništa!
Velika predstava je završena, prašina se slegla, prvi dojmovi uobličili i ostalo je jedno veliko ništa. Naoko, sve je tu izokrenuto naglavačke. Nepotrebno je nabrajati što se sve dešavalo proteklih mjeseci, a što je kontra svakog učenja o lijepom ponašanju o kome uporno pričaju roditelji, mediji, škola, crkva, društvo kao takvo, bonton sam… nepotrebno jer su informacije bile ultimativno servirane u naslovima svih medija. Nema čega tu nije bilo, sve gadarije nad kojima se snebiva građanska Hrvatska i kojih se nepopravljivo stidi ona kamenogenska. Nema čega bilo nije. No, na kraju se nekako sve istrošilo, i kritike i reakcije, nekako se sve uprosiječilo, počela su iskrsavati opravdanja za sve i za svakoga, relativiziran je svaki čin i svaki potez i na kraju je ispalo kao da sve i nije baš toliko strašno kako se u prvi mah činilo. Život ide dalje. Život ionako uvijek ide dalje pa što bi baš sada mijenjao tu naviku.

Naoko, rekoh maloprije. Jer, na drugo oko, na drugi pogled, konačna reakcija je pokazala da i nije tu bogznakako puno toga naglavačke bilo. Ajd, jedino je malo neobično djelovalo što je taj preljub bio pred kamerama u direktnom prijenosu, ali nije to do preljubnice već do tehnološkog stupnja razvoja. Sve ostalo ispalo je kao i ne odveć naopako. Ispalo je onako kako ustvari i jest, ali kako se nitko ne usuđuje javno priznati. Sve one silne moralne i građanske norme iz prašnih knjiga ionako odavno ne postoje i ne prakticiraju se, barem ne u mjeri da ovakvo ponašanje ikoga jače iznenadi. Svijet je odavno postao mjesto koje nije čedno. Brak odavno nije svet, preljub se odavno ne kamenuje, roditelji ionako danas sve opraštaju svojoj djeci jer ih odavno ne odgajaju, već samo financiraju dok moraju, čast i obraz odavno su samo mitovi iz klasičnih romana, prijateljstvo tek izlizana fraza, a odgovornost tek termin koji je relativan do apsurda. A zašto i nebi kada se, kako nas crkva uči, grijesi ionako mogu okajati. 

Današnji svijet se definitivno ravna premisom da je lakše okajati grijehe nego bez grijeha živjeti. Zato se predstave tipa Velikog brata ne bi smjele olako shvaćati. One služe tome da sami sebe spoznamo i da se prestanemo zavaravati o našoj prirodi. A povijest nas uvijek i neprestano iznova uči kako je ljudska priroda sve samo ne – ljudska.

U sve ovo savršeno se uklopio i prevareni muž. On je mrtav hladan ostavio dijete osobi koja nije sposobna odgovarati niti za svoje ponašanje i to u javnosti, a kamoli skrbiti o djetetu. Već sam poriv da dvogodišnje dijete ostavi tri mjeseca radi zabavljanja u tv-showu govori o njenom odnosu prema roditeljskoj ulozi, a ponašanje tamo je tek nikako ne legitimira kao poželjnog odgajatelja. No, ona je takva kakva je i ustvari joj se i nema što zamjeriti, ali on nema prava ignorirati tu činjenicu. Dok se stotine očeva koji bi željeli skrbiti o svojoj djeci bore sa vjetrenjačama zvanim Centri za socijalnu skrb i uzalud pokušavaju dokazati, čak i u slučajevima kada je to evidentno, da su bolji roditelj, jedini koji ne bi imao nikakvih problema pri razvodu dobiti skrb nad djetetom, tu mogućnost ne trepnuvši odbacuje. I to je ustvari najgadljiviji moment cijelog ovog moralnog rusvaja. Sve ono što su svi pacijenti klinike Velikog brata zajedno učinili, nije dostojno prezira koliko potez  ovog čovjeka. Svojom bešćutnošću zasijenio je sve gadarije počinjene u tri mjeseca. Ipak je tamo sve bilo između odraslih ljudi. On je u ovu igru, kao post festum žrtvu, uvukao i dvogodišnje dijete. A to je već dostojno najdubljeg prezira.

I za kraj, ova je predstava uz tu univerzalnu, ljudsku poruku, nosila i lokalnu, balkansku. Možemo utvrditi da je iznova dokazan Balkanski poučak po hrvatima. Da ga ponovimo: – Kad god se nađu u nekoj zajednici, srbi jebu hrvate, ali hrvati imaju lovu.

.

NeMresBilivit @ 18:21 |Komentiraj | Komentari: 69 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 15, 2011
 

Mali update posta od prije više od tri godine.

Dakle: Dodijeljena ulica Draganu Manceu i plato Milanu Mladenoviću

http://www.glas-javnosti.rs/clanak/beograd/glas-javnosti-15-06-2011/dodeljena-ulica-draganu-manceu-i-plato-milanu-mladenovicu

Post koji je pominjao tako što i štoviše na karti imao ucrtanu ulicu Milana Mladenovića

http://nemresbilivit.bloger.hr/post/ulica-paje-patka/731415.aspx

Sad još samo preostaje ukinuti ulice loših političara, pa čak i zločinaca. Moj prvi pik je Avenija Gojka Šuška

.

NeMresBilivit @ 19:04 |Isključeno | Komentari: 0
utorak, svibanj 31, 2011
 

Dolazi glavni pop. Vjernicima je to zadnja šansa. Molit će se Bogu da im spasi Hrvatsku. Nevjernici nemaju više šansi. Njima, kao prosječno boljim poznavaocima matematike, jasno je da Hrvatskoj nema spasa.

Kada je prije dvadeset i jednu godinu narod gotovo plebiscitarno izglasao Hrvatsku van Jugoslavije, nije znao da će taj njegov potez donijeti rat, stradanja, nezaposlenost, pljačku, potpun gubitak samostalnosti i na kraju potpuno beznađe. Beznađe iz koga ćemo se probati izvući kroz iglene uši, uz pomoć Vatikanskog popa.  Kažem, nisu tada znali što će se desiti.  A svako neznanje je skupo.

Koliko skupo? Hrvatska je imala omjer radnika, onih koji privređuju i onih koji su izdržavani 3:1. U vrijeme odluke o samostalnosti. Danas, 21. godinu kasnije, taj je omjer 1:1,1. Ili, troje radnika je nekada izdržavalo jednog penzionera ili nezaposlenog, a danas svaki radnik izdržava jednog i još malo doda za drugog. Ustvari, još je mnogo gore nego je to neki dan pisao Jutarnji, jer među tim zaposlenima je i javni sektor, gotovo 20 posto zaposlenih koji je neprivredan i ne stvara novac nego ga dobija iz budžeta. Tako ispadne da je omjer onih koji rade i stvaraju novčanu vrijednost prema neprofitnima došao do 1,5. A to zemaljska logika privređivanja ne može podnijeti. Hrvatska je zemlja sa najviše korisnika invalidskih prava u Evropi. Hrvatska ima branitelje koje niti jedna druga zemlja više nema. Hrvatska nema više niti što za prodati. Osim otoka. Perspektiva je to u kojoj popovi napaćenom puku jedini mogu pružiti utjehu i nadu. Matematika je ne pruža.

I zato nisu u pravu oni koji su protiv dolaska Vrhovnog popa, a još manje oni koji kažu da je sav taj show preskup. Kada se umire, treba ispuniti pokojniku posljednju želju. Ljudski je. Čak je i kršćanski. I ne treba cjepidlačiti oko cifre. Na sve ono što smo spiskali i što ćemo morati vraćati od momenta ulaska u EU pa do vječnosti, to je i matematički potpuno beznačajna cifra. A bijedni puk veseli.

Taj puk je prije dvadesetjednu godinu odlučio da bi bolje živio. Da bi imao više. Da ne bi davao drugima od svog rada, nego da bi sve zadržavao za sebe. Nije upalilo. Jednostavno, jednadžba je krivo postavljena. Nije uračunato da hrvatski srbi neće biti oduševljeni odlukom. Nije uračunato da će zapad dugo podržavati opstanak Jugoslavije. Nije uračunato da su političari lagali da lova ide u Beograd, pokazalo se da nikada nije išla. Preskočeno je i da će hrvati opljačkati mnogo više Hrvatske nego su to činili ijedni prije njih i to baš za vrijeme rata, kvarno. Zaboravilo se uračunati da će na sve to hrvati šutjeti, jer borba za bolje sutra je u toku. Nije se uzelo u račun da će zapad, kada nas jednom podrži, diktirati što i kako nam je činiti, a kao svaki dobar gospodar, zapad sve radi u svom interesu. Nije se sjetilo da ćemo pedeset godina imati izdatke za branitelje koje neće imati nitko drugi. Izmaklo je i da će turizam nakon dvadeset jedne godine biti slabiji, računalo se da će višestruko ojačati. Previdjelo se i da će Slavonija od žitnice Evrope postati socijalni slučaj i da ćemo uvoziti paradajze čak iz Holandije, sunčana zemlja nema šta.  Zaboravilo se da za ozbiljnu računicu nije dosta malo entuzijazma, povijesnih doskočica i čašćenje volovima. Nije uzeto još petstotridesetdevet varijabli u obzir. Uzeta je u obzir samo želja za boljim životom i folklorna težnja za svojom državom. Danas smo ovdje, bez imovine i bez perspektive. Ostala nam je samo nada u popa. Matematika je svoje odavno rekla.

.

NeMresBilivit @ 23:57 |Komentiraj | Komentari: 32 | Prikaži komentare
utorak, travanj 5, 2011


E ajd da i ja malo pišem o šoping centrima. Ne shoping, nego baš šoping. To Š daje priči na težini. Inače bi zvučala manje seljački. A to svakako nije zaslužila. Jer ovo i jest priča o seljačinama. Elem, vidio Mujo gdje konja potkivaju pa i on digao nogu, kaže pametniji dio naroda za onaj brojniji. Otvorilo Portanovu u Osijeku. Kažu najveći šoping centar od Zagreba do Beograda. Dobro, koriste i termin najveći šoping mol, ali to je već preseravanje na kvadrat. A preseravanje je i snimanje nasmješenih  prodavačica i njihovo naklapanje o novom centru i njihovom novom radnom mjestu. To je isto moda. Da mi slučajni prolaznik u Dnevniku kaže što misli o nekoj temi. Ja živim među majmunima pa mi treba Dnevnik da me obavijesti što ljudi misle. Kao to je onda opipavanje bila naroda, to je spuštanje u mase, a i vole ljudi bit na teveu pa to ti je. Em je ugrabila radno mjesto em je na teveu. A ključni detalj u priči je baš ta glupost kako je otvaranjem tog centra stvoreno hiljadu novih radnih mjesta. Učestala laž posljednjih godina u Hrvatskoj. Ne znam ja koliko ima budala koje vjeruju u tu priču, no interesantno je da ne čujem glasove koji bi rekli da je to laž pa da se sa istom prekine. Godinama slušamo pri otvaranju svakog šoping centra koliko je to novih radnih mjesta. A nezaposlenost raste li raste, kako li to računaju ti na Zavodu za zapošljavanje, majku im. Imamo pedeset posto više šoping kvadrata nego Nijemci, po glavi stanovnika, pa odavno smo ih trebali ostaviti daleko iza sebe, da grcaju u bijedi.

Ne treba biti stariji od deset godina, zaključujem to jer je moj sin toliki a evidentno kuži stvar, da bi znao kako sve što šoping centar može donijeti  jest zadovoljenje potreba uglavnom ženskog svijeta za kupovinom svega što im ne treba i ponečeg što će im možda nekada zatrebati, te onih stvari koje zaista trebaju, a do pojave šoping centara bile su u svakoj samoposluzi. Sve ostalo je veliki minus za malog čovjeka, a plus samo za odabrane. No mali čovjek to ne kuži, uostalom zbog toga i jest mali. Otvaranjem svakog šoping centra u kratkom se roku, do godine dana, izgubi toliko radnih mjesta koliko su slagali da se otvara. Naime, zatvori se toliko malih trgovina koje propadnu zbog tog otvaranja, da u njima duplo više ljudi izgubi posao nego što ga je u šoping centru našlo.  Na duži rok taj je broj i puno veći jer su male trgovine orijentirane na dio malih dobavljača koji ne mogu ući u velike lance, pa također polako propadaju. Onda propadnu i kafići pored njih. I trafike. I još koješta. Uostalom brojke nezaposlenih to vrlo dobro pokazuju.

Radna se mjesta otvaraju kada se otvara tvornica i to tvornica nečega što se uvozi, a ne bi moralo ili onoga što se može izvoziti. Sve ostalo je pretakanje iz šupljeg u još šupljije. Šoping centar je poligon za eksploataciju ljudske gluposti i kao takav može vlasnicima donositi dobit jer je ljudska glupost neizmjerna. Svi drugi argumenti idu protiv njih.

Jedna od bolesnijih ideja koju su ponudili šoping centri, a narod prihvatio je izlet! Bogami, ne idu ljudi više na izlet u planinu, na jezero, na grunt. Slabo. Sada se porodično ide u cjelodnevni šoping. Umjesto šetnje po brdu ili uz neki potok, porodica maršira uz prepunjena kolica, svi razdragani kao da su zadovoljili najprimarniju potrebu... ustvari, kad bolje razmislim, pa i jesu. I zaista sve ima tamo. Restorani, kafići, igraonice, nagradne igre, natjecanja u koječemu, animacija razna...   i onda mi frend, pazi dvadesetpet godina se družimo, zna me, na poziv da se nađemo, onako porodično, genijalno predloži: - Preko tjedna smo zauzeti raznim aktivnostima, ali mogli bi za vikend. Najbolje u King Krossu, ono dok žene obavljaju šoping mi sjednemo na kavu, klinci mogu u igraonicu..... - nisam ga dalje slušao. Eto, ima jedno sedam godina da se nismo vidjeli.

Ja doduše sve manje idem na plac, po dućanima u centru gotovo uopće, jer su šoping centri preoteli ljude, pa je ponuda sve slabija, ne možeš glavom kroz zid. I onda kad uđem u te šoping hramove uvijek me iznova fascinira kako, recimo radnica na nekom šalteru, sa plaćom bitno manjom od moje uvijek ima u kolicima stvari za triput više kuna nego ja. Njoj sve to treba. Ona bez bilo čega od toga ne bi mogla zamisliti život. Ali već u redu na blagajni kuka kako ne zna na koju karticu da uzme, kako je ta recesija prestrašna, i kako to nije nikakav život, evo sad će skoro trećinu plaće zgromiti a gotovo da ništa nije ni kupila. U tim situacijama jedva istrpim da nešto ne dobacim, zločesto naravno. No ako već moram u kupovinu u te mastodontske hangare, na ručak sigurno neću. A na izlet ni mrtav. Ostavljam to zadovoljstvo onima koji misle da se otvaranjem šoping centra otvaraju nova radna mjesta. I želim im da dobiju posao u tom šoping centru. I da cijeli dan provode u njemu. Dao im Bog i radnu nedjelju.

I dok naš čovjek najviše voli strane šoping centre, u kojima kupuje jeftine hrenovke, čarape i pegle i skupe uloške, žvake i deterdžente, dotle stranci preferiraju domaći šoping centar popularno zvan Hrvatska u kome su na rasprodaji pokupovali firme, a uskoro će i prirodna bogatstva. Dakle, Hrvatska zaista ima šoping mogućnosti za svačiju dušu.

.

NeMresBilivit @ 02:15 |Komentiraj | Komentari: 38 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 2, 2011
 

A meni rekli nema više Jugoslavije, nema Tita, nema bratstva i jedinstva. Dobro, Jugoslavije nema, zasad, makar mi se ovaj termin Zapadni Balkan ne čini ništa drugo nego ružnije ime za istu stvar, ni Tita više nema, ma koliko ga, sve brojniji, danas zazivali, ali zato bratstva i jedinstva ima. Ja sam ga lično vidio. I moja mlađa kćer. 

Ne zajebavam se.  Prije neki dan svratili mi do Novog Sada. Prelazimo granicu kod Iloka. Ili kod Bačke Palanke, ovisi s koje strane bratstva i jedinstva gledaš. Oko osam navečer nema žive duše na graničnom prijelazu.  Pružam putovnice nezainteresiranom policajcu. - Prometnu knjižicu vozila molim.

Pružam mu je i okrećem se prema kćeri: - Ovdje nas svaki puta traže... – ne stogoh reći jer mi frajer, ma ustvari pandur, vraća sve dokumente i sretan put mi i zatvara onaj prozorčić i ja puštam kuplung i...  – Ovdje nas svaki puta traže prometnu, jebo ih BMW da ih jebo! – dovršavam ja misao, samo bez ovoga jebo, pred kćeri upotrabljavam finije izraze. – A ovaj je nije ni pogledao, prije mi ju je vratio nego sam mu je dao. – promrmljam, još uvijek na hrvatskom. Vozim preko mosta, mislim da se taj zvao most bratstva i jedinstva,  na početku mosta znak. Netko sprejem preko znaka napisao TITO. – Ej, sprejem pošarao znak dvadeset metara od granice, svašta ljudima pada na pamet. – komentiram ja, a kćer se smijulji. Dunav je prošao ispod mosta, a mi preko njega i evo nas na srpskoj obali.  Tom policajcu dajem pasoše i pozdravljam tečnim vojvođanskim otezanjem: - Dobro veeče! On me odmjeri, odzdravi jednako tečno otežući i nakon provjere pasoša zatraži i on...  saobraćajnu. Ja mu je pružam, a on kaže: - I zeleni karton molim. - Unutra je – kažem ja glasom koji sugerira da se podrazumijeva da je zeleni karton unutra. On se nasmije i kaže: - Nije - i otvori onu prometnu alias saobraćajnu... stvarno nema. – Kako nema? – pitam ja onako za sebe, jer je nemoguće da je nema, pa preko dvadeset godina tu stoji i uvijek je ima. Pruži mi je on natrag, ja je otvorim kao da će se čudom možda ipak pojaviti. Nema! - Dodaj mi onaj fascikl sa policom osiguranja - dobacujem kćeri, možda je tamo ostala, iako znam da nije, putovah od registracije trideset puta, tražili me već.. – Znate, ako nemate zeleni karton, moraćete da platite za mesec dana osiguranje, ne može manje, a to je 120 evra. – Ma imam. – samouvjereno odvraćam ja – Samo momenat da ga nađem.  – Dobro, samo kažem ako nemate... – Ma imam! - odlučno mu odbrusim na trenutak uperivši pogled prema njemu, pa nastavim prekopavati po malom i velikom pretincu, znajući da zeleni karton nije ispario, iako mi u tom momentu nije bilo nimalo jasno kako to da nije u prometnoj. Dok sam ja prekopavao i kada se već javljala prva sumnja da ga nekim čudom neću naći, pandur me zamoli da sklonim auto malo u stranu i da polako potražim. Što da se mičem, pomislih, pa psa nema ovdje, ali naravno poslušam ga. Nakon pola minute, evo ti njega: - A koliko vam je hitno da idete u Novi Sad?  - Ma nije mi hitno, bili smo u Vinkovcima, mala je imala državno prvenstvo u judou, pa samo usput da svratimo do prijatelja kada smo već tu. – Mogu ja da pozovem čoveka da vam uradi zeleni karton, ali to je 120 evra, ne može manje od mesec dana. – Ma kakvih 120 evra, ne moram ja u Novi Sad, čekajte da nađem.

 Sad počinje drugi čin. Sve sam pretražio i nema! Svi moji prijatelji u Novom Sadu, kojima sam te večeri i sutradan pričao ovo, u ovoj fazi priče su znali gdje je zeleni karton. Ja naravno nisam. Samo sam znao da ga nema i da je to stvarno čudno. Izađem iz auta i raširim ruke: – Ništa, nema ga, ovoga puta nećemo u Novi Sad – kažem mu još uvijek u nevjerici da je moj zeleni karton netragom nestao. - E pa ako morate u Novi sad... – Ma ne moram, nije važno – prekinem ga – Drugi puta ćemo, ionako smo usput, bili smo u Vinkovcima, pa...  – Ma čekaj šta si nervozan, pa ako moraš  u Novi Sad.. – Ne-mo-ram! – E sačekaj da ti kažem, nemoj da si nervozan i nemoj preglasno, ne mora da se čuje – pogleda me vrlo simpatičnim pogledom i očima pokazujući prema kućicama. Ma uopće je bio vrlo simpatičan, podsjećao me na jednog pandura iz nekog srpskog filma, ne mogu se sjetiti kojeg. – Dobro - slegnem ja ramenima – Recite - ne prelazim ja na ti. – Vidi, ako si spreman da počastiš možeš da odeš u Novi Sad i večeras, ne moraš drugi puta. – Koliko? – sjetim se ja da smo se najavili i da je domaćica spremila večeru, onako kako srpski domaćini to znaju, pa ajd da nisu džabe spremali.  – Pa koliko možeš – nasmije se on, opet vrlo simpatično. - 20 evra – ispalim ja ne razmišljajući jer nisam vičan takvim situacijama.  – Dobro vidi, ti sad lepo sedneš u kola, staviš evre, al' da pojačaš, da pojačaš i... – Ma ne mogu ništa da pojačam, razmašem se ja rukama, i ovo mi je previše, ionako ni ne trebam u Novi Sad, mi smo bili u Vinkovcima... – Ma dobro, nemoj da si nervozan, u redu, ajd smiiri se – popravi on onu šapku – dakle, staviš evre u saobraćajnu, u redu, ne treba da pojačaš, i lepo dođeš do kućice, ja ću tamo da budem, kao našao si zeleni karton i ideš za Novi Sad. Jel u redu? Kimnem glavom.

 Bilo je sve kako je rekao. Sjeo sam u auto,  kćer mi je iz pretinca dodala novčanik...... i došao sam do kućice. Aaaa, našli ste zeleni kaarton – iskrevelji se onako zaista simpatično i vrati mi prometnu lakšu za onih 20 eurića. Ja sjednem u auto i da ću po gasu, kad mi maše neki tip. – Šta sad taj hoće? – otvorim prozor. – Policiju ste prošli, carinu niste – kaže on iritantno se cereći. Ja iznerviran zbog otimačine 20 eura izađem van: - Jel trebate i vi zeleni karton? Onda me on ozbiljno pogledao, pogledao je i gepek pun kimona i ostalih ozbiljnih rekvizita i odmahnuo rukom. Vratio sam se u auto, dao gas, kćer je prvo smiješeći se rekla: - Ju, kako si mu se iskezio – a onda ozbiljnije pitala: - A kako je onaj policajac znao da nemaš zeleni karton prije nego je otvorio prometnu?

 Treći čin je kratak: Ja kočim, recimo pedeset metara nakon granice, nasred ceste, i shvaćam! Vraća mi se slika, znam da je tako bilo i hvata me bijes. – Uzeo mi je naš pandur! – viknem dok mi se kroz glavu vrtio film: Ja mu dajem prometnu, on je uzima, ja ne stižem kćeri reći niti dvije riječi i on je vraća... E jebiga, al su uvježbani. – Tata, a kako je ovaj policajac znao da ti je naš uzeo? – Ma daj dijete...

 20 eura za bratstvo i jedinstvo? Nije puno, samo kad bi palilo dalje od njihovih džepova.

.

NeMresBilivit @ 08:20 |Komentiraj | Komentari: 38 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 14, 2011
 

Obožavam Valentinovo! Obožavam sve one dane kada se mogu uzeti pare, veće nego drugim danima. Još od kada je pop Valentin likvidiran carskim ukazom provlači se legenda o njemu, navodno je vjenčavao vojnike kontra navodne careve volje da to ne radi. Pa je navodno Klaudije, ali ne onaj nego onaj drugi, bio ljut što se pop odmetnuo u hajduke i požurio ga spaliti. Navodno je to jedini podatak koji o Valentinu nije navodan! Navodno su ga onda proglasili svecem i navodno se priča tako širila dalje i navodno se održala do naših dana. Navodno kažem, jer postoje i druge verzije priče. Pouzdano se zna da su do pojave najprije agresivnog marketinga, pa potom i inetreneta, ta sjećanja bila dosta skromna. Jadni ljudi koji su voljeli nekoga nisu do tada pojma imali da im je ljubav bila falš jer nisu na dan kada je spaljen pop Valentin potrošili lovu na poklon kojim bi tu ljubav dokazali. Koji gaf! Zbog tričavih, između pedeset i dvjestopedeset kuna, oni su gubili taj veličanstven osjećaj proslave spaljivanja popa na nekom rimskom trgu. Neprocijenjivo.

Nepravdu su ispravili trgovci plišanim srcima i čokoladnim srcima i svim ostalim srcima, trgovci cvijećem, trgovci putovanjima, trgovci ranoraznim znakovima pažnje i posebno, trgovci sms-ovima. Nanjušili su da je pop sebi neposluhom i mučeničkom smrću, uz malu pomoć marketinga i novih tehnologija, kupio ulaznicu u svijet besmrtnih, a oni sebi dodatnu lovicu. Svaki trgovac trguje nekom robom, a samo pravi trguje i ljudskom glupošću. Moš’ misliti, ja nisam znao izjaviti ljubav dok nije bilo Valentinova. Dobro ‘ajd, nisam baš ja neki etalon za takve stvari, ali recimo Mile, onaj iz srednjaka (srednje šlkole), taj je svaku koju je poželio odvajao za sebe, a nismo tada za Valentinovo ni čuli. Tome za fukanje nije bila potrebna popova pomoć. Znam ja da će mnogi reći kako je Valentinovo bez veze, ali će svejedno kupiti neki poklončić da se drugi dio veze ne bi uvrijedio. U tom slučaju to je početak kompromisa, onog koga će kasnije biti u toj mjeri da će cijeli život postati jedan veliki kompromis i da će latentno nezadovoljstvo biti glavna odlika takvoga života. Znam i da će neki reći kako je Valentinovo baš simpatično, jer za razliku od raznih dana državnosti, republika ili sličnih koja obilježavaju bitke ili zasjedanja, ono slavi ljubav. Za njih mi je u redu da slave. Ali mi nije u redu da tako misle. Takvi ne kuže da su im prodali muda pod bubrege. I da svaka priča iza koje stoji lova i marketing, mora negdje imati zajeb. Ja vjerujem samo u priče koje se pričaju besplatno. Jedino to nisu jeftine priče.

.

NeMresBilivit @ 00:01 |Komentiraj | Komentari: 44 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 31, 2011
 

Šta buljiš ko tele u šarena vrata? - znala me pitati majka kada bi primjetila da nisam razumio ono što mi govori. Uvijek sam se pitao gdje su ta šarena vrata i kako to izgledaju i zašto baš tele bulji u njih.  Do danas nisam saznao odgovor na ta pitanja. iako sam, kad god bi mama napravila teleću koljenicu, tokom ručka zamišljao ta šarena vrata. Ne ulazi mi se duboko u povijesne razloge nastanka te i sličnih izjava, prvenstveno iz razloga što mi se onako na prvu čini da su nam preci bili prilično čudna sorta, pa da se ne razočaram. Mlatili su praznu slamu, i ostavili nam taj totalno blesav izraz u nasljeđe, ne bi li se mi pitali kakva je to prazna slama i ko ju je i zašto mlatio. Usput su sisali vesla. Jebote ko normalan sisa veslo? Zamisli molim te tipa koji sisa veslo, pored njega jedan uzeo praznu slamu pa je mlati, a između njih neko tele bulji u neka šarena vrata. Majku mu staru, pa ni Kusturica ne bi, u suradnji sa Šijanom, napravio tragičnije likove.  Sastrane, lijevo od njih nalazi se brašno i pored njega neki lik, očito poremećen, pa kad on ugleda to brašno prasne u smijeh. I sad zbog nekog retarda mi danas bez pardona kažemo: smije se ko lud na brašno. Nedaleko od vesele družine kupus, u kupusu vol i nekoliko seljaka. Uzeše oni neke motke pa mlate jadnog vola u tom kupusu. I opet mi danas imamo izreku. Inače bi, da nisu izmlatili tog vola u tom kupusu, mi kratko rekli: - prebili su ga ko pičku. Jadno. Nigdje mašte ko u naših predaka. Poznato je da gdje je stoka ima i muha. Pa su tako oko toga vola letjele muhe. Samo mi nikako nije jasno kako su to letjele bez glave. Ne da mi se ni zamišljati takav prizor, čuj ti muhu bez glave a leti, mislim da su naši stari tu malo zabrijali. To ni Generalić nije tako slikao, a on je uvijek malo pretjerivao. Vidiš, čudi me da nijedan od tih Hlebinaca nije nacrtao to tele i ta vrata, to je tema ko stvorena za naivce. A oko teleta lete muhe bez glave. Prizor kao stvoren da krasi zid Sabora.

Jedan od izraza mi je posebno drag: - okolo kere pa na mala vrata. Ajd da vidim ko će mi suvislo objasniti zašto bi netko išao oko psa, pa onda došao na vrata i zašto su ta vrata mala? To fakat moraš bit lud. Možda je to radio onaj isti što se smijao na brašno. Ali zašto je taj moron toliko popularan do danas? U čemu je tajna? Jednako tako nije mi jasno zašto bi netko kucao o drvo zato što je imao sreće? Odakle mu ideja da kada sve dobro prođe baš tako proslavi? E, a ko je taj Maksim i koja je to divizija po kojoj je dotični lupao? I kako to da je do danas ostao spominjan baš on a ne nitko drugi? Barem je povijest puna onih koji su nekoga ili nešto lupali. A kroz povijest su malo pomalo nastala i slova, samo mi nije jasno kako se desilo da neko od njih umre na papiru pa da mi danas nešto što ne važi nazivamo mrtvim slovom na papiru. A slovima su se proslavili i novinari, posebno oni koji su donosili senzacionalne vijesti, iako se kasnije ispostavilo da su mnoge od njih bile lažne. Ne znam samo što su patke skrivile da se laž u novinama naziva novinarskom patkom. Pa što baš patka, meni lično patke su sasvim simpatična bića i ne liče mi na lažove. Govorila mi je mama kad ne bih poslušao ono što kaže da nikad samnom na zelenu granu. A ja sam se uvijek pitao zašto ona želi na granu i što bi ona i ja radili na grani, nije li prestara za pentranje po drveću? 

E, ali od svega što narod priča, najintrigantnije mi je tko je taj Marijan, čija je majka i posebno, tko je bila ta Marica! Pazi, jedina muda koja se spominju iz prošlosti su muda Marjanova, kolika li su bila kada su poznata generacijama i generacijama. A majka je posebna priča, buraz, kakva je to majka koja toliko pije da se opije do mjere da postane jedinica za pijanstvo: Nemreš bilivit. Pijan ko majka. Ne moš se napit više od majke, možeš samo kao ona. Koja majka, pa toj su djeca garant pobjegla od kuće kada su napunila pet godina. Ne znam samo je li to ona ikada primjetila. A Marica? Sirota se nije razumijela u krive kurce. Toliko se nije razumjela da je postala etalon za nerazumijevanje. Pazi, ona ne da nije bila kurva, već je vrlo vjerovatno skončala kao djevica. Jadna Marica. Ne samo da se nije razumijela u kurce, već su njeni suvremenici to razglasili toliko da se i nadolazeća pokoljenja sprdaju s Maricom.

No na kraju želim reći da unatoč nejasnoćama o razlozima nastanka ovih izreka, one zaista dobro mogu oslikati današnji trenutak. Dakle, dok ovi u Saboru mlate praznu slamu, građani hrle u lizinge i kredite ko muhe bez glave, a svako obećanje o boljem životu ostaje mrtvo slovo na papiru, Očito je, s ovom vladom nikada na zelenu granu. No da kucnem o drvo, ipak mi nismo sisali vesla, pa smo skužili da se premijerka u svoj posao razumije kao Marica u krivi kurac.

 

P.S. Kada smo već kod kurca, ne mogu a da ne spomenem kako me možda više nego ijedna druga izreka, frapira ona kako je lako tuđim kurcem gloginje mlatiti. Koji je to od naših predaka došao na samoubilačku ideju da kurcem gloginje mlati? Nemreš bilivit!

.

NeMresBilivit @ 23:39 |Komentiraj | Komentari: 32 | Prikaži komentare
petak, prosinac 31, 2010
 

Povodom predstojećeg nailaska Nove godine, želio bih, napokon, zahvaliti građanima Hrvatske koji su mi svojim zalaganjem za kapitalističko društvo i samostalnu Hrvatsku, omogućili da spavam dokle hoću, da budem svoj gazda, da ih zapošljavam i da živim onako kako su svi oni željeli živjeti, ali nažalost nisu uspjeli. Ponekad treba priznati da drugi znaju bolje nego ti što je za tebe dobro. Da se mene pitalo ja bih još živio u socijalizmu, bio bih dio širokog srednjeg sloja i ne bih se puno razlikovao od većine ostalih po načinu života. Ustajao bih ujutro, odlazio na posao, vjerovatno u istu firmu već dvadeset godina, dobio plaću s kojom bih pristojno živio, ali bih djeci povremeno kupovinu cipela ili hlača prebacivao na  neki od slijedećih mjeseci. Ljetovao bih u odmaralištima, kod rođaka u vikendici ili bih čak imao i neku svoju, pa svakoga ljeta sjedio pod istim borom i kartao belu, slušajući kako ostala trojica sa zavišću komentiraju debelog švabu pod susjednim borom, koji ziher ima pet hiljada eura plaću, jer eto, ne živi u šugavom socijalizmu. Da se mene pitalo, ja bih živio lošije nego što živim danas. Da se mene pitalo, građani bi živjeli bolje nego što danas žive. Lako je dakle zaključiti da su se građani, velikom većinom, žrtvovali kako bi meni i još nekima bilo bolje. Nekima su čak dozvolili da privatiziraju njihove tvornice i da im potom daju otkaze i pošalju ih na burzu, nekima da osnuju političke stranke i onda žive bez da rade, na budžetu, nekima su omogućili da dođu do ogromne, nekada nacionalizirane imovine svojih djedova, koji su do nje došli izrabljujući njihove djedove... znaju hrvati zaista biti velikodušni. Ja doduše nisam imao toliku pomoć građana, ali već i to što su mi omogućili kapitalizam kojeg se toliko gadim, a u kome sam se snašao bolje od njih, dovoljan je razlog da im se zahvalim i da im poželim da u Novoj godini lakše podnesu još jače stezanje remena, pad standarda i dodatna odricanja u odnosu na ovu godinu. No, ako je vjerovati medijima, a zašto ne bi kada su to mediji samostalne Hrvatske, jednoga dana biti će bolje. Već za koji dan obasipat će vas izvještajima o gužvama na granici jer masovno hrvati idu na skijanje, pa i vi ćete jednoga dana, nakon skijanja dolazi Valentinovo, ljubav je svuda oko nas, pa dok trepnete Uskrs, najveći blagdan svakog hrvata, kada postajemo svjesni naše besmrtnosti, pa turistička sezona od koje očekujemo da nas konačno izdigne barem na razinu Švicarske jer naše more je najljepše, pa onda opet Božić, vrijeme darivanja i ... ma biti će bolje, jer vi ste to zaslužili, kako kaže omiljeni reklamni slogan. A ja sam napokon shvatio što taj slogan točno znači. Meni će biti bolje, a ne vama. Ali vi ste za to zaslužni, a ne ja. Zato vam od srca želim zdravlja i sreće, zdravlje kako bi i u budućnosti brinuli da meni bude dobro, a sreće da preživite svoje odluke.

.

NeMresBilivit @ 13:23 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare
utorak, studeni 30, 2010
Vuk Stefanović Karadžić, poznatiji kao jedan od samo 50 počasnih građana Zagreba u njegovoj više od devet stotina godina dugoj povijesti, nije osobito popularan danas u svome Zagrebu. No, to izrugivanje s našom poviješću, jer on je počasnim građaninom proglašen još 1861, dakle  znatno prije ikakve Jugoslavije i ikakvih možebitnih srpskih utjecaja, ipak ne može sakriti činjenicu da nam je u naslijeđe ostavio da pišemo onako kako govorimo i čitamo kako je napisano. Uz još neka, tako je nastalo i slovo lj!
Oduvijek sam prezirao slovo lj. Lj je najljigavije od svih slova. Ako se onomatopeja igdje osjeti, onda je to u riječima  koja sadrže slovo lj. Bljak je tipičan primjer. Kada nešto ne valja, slovo lj će to slikovito naglasiti. Toliko slikovito da ti se bljuje. Evo recimo proljev. Pa da ga vidiš a ne znaš kako se zove, mogao bi se okladiti da mora imati slovo lj u njemu. A tek šmrklje! Nema teorije da bi nešto tako gadno moglo proći bez slova lj. Čista bljuvotina. Ljiga, kažem. Pa onda vidiš čovjeka sav nizašto, jedva hoda, sve ga boli. Kljakav, naravno, sa lj! Uh, što ne volim kljakave. A tek traljav? Daj nađi samo jednoga koji voli traljave. Nema! Pa škiljav. Uvijek sam zazirao od takvih. Nisu to dobri ljudi, da jesu ne bi imali lj u osobini.. Kud ćeš jačeg dokaza nakon svih ovih primjera. Pa kad skupiš nekoliko tih lj osbina ne možeš više sprati ljagu sa svoga imena. Vječno te smatraju seljačinom i uljezom u društvu. Pa onda ljuska. Naravno da se ne jede, jede se ono iznutra, ljuska se baca, di ćeš jesti slovo lj? Jedino što s njim možeš je ispljunuti ga. Pa riblje ulje. Dvostruko slovo lj? Naravno da je to najgadnije što pamtim iz djetinstva. Ja sam naivno mislio da je to gadno zbog ribe. A riba je ukusna  Ustvari, to je zbog ta dva slova lj. Naravno da onda kao dijete samo što se ne izbljuješ. Dva lj čovječe. Pa ti to progutaj nasmijan.
Bljuvanje, ljigavo, ljepljivo, pa se ljulja, sve je to nešto klisko i nestabilno, baš kao što kliska i nestabilna i ljubav zna biti. Sve te riječi na lj su sumnjive. Pita me frendica: - A ljetna ljubav? Pa kud ćeš veće ljigavštine od toga! Namjerno tu ima lj. Sve je to smišljeno. Kao i ljepota. To je ustvari čista prevara.. Padneš na tu foru i na kraju se naljutiš. Ma, ljudi ko ljudi, kvarni i zavidni, naravno kad počinju sa lj. Ili recimo Ljubljana, pazi ti to, dva lj, naravno da se s njima najviše prepucavamo zadnjih godina, pa  nemremo svariti ta dva lj, logično i da su naše pare ostale u Ljubljanskoj banci, ajd ti izvuci lovu iz banke sa dva lj. Nemoguća misija!
Ako zbog nečega građanin Vuk treba ispaštati onda to nisu politički afiniteti, već proskribirano slovo lj! Mrtav hladan izbacivao je i ubacivao znakove, ne bi li napravio pismo u kome svaki glas ima svoj znak. I uspio je. Međutim sve dobro što je napravio, upropastio je  je kada je pomislio na slovo lj. Pljuger!
P.S. Jedino što valja a da ima lj, to je bakljava. Nemreš biljivit!
.

NeMresBilivit @ 23:39 |Komentiraj | Komentari: 65 | Prikaži komentare
Korisne sitnice

R j e č n i k
P r a v o p i s
M e d i c i n a
M e d i j i   ex -Yu
K a r t a   s  v i j e t a
     sa NeMresBilivit-ovim
              lokacijama

    - sve što ste željeli znati
    a niste se usudili pitati :-)

    (karta se može povećavati
     do nivoa ulice! )

.

Pisalo se nekada...
Definitivno odustajem od
Ja nisam u N A T O !!!
Zašto meni ne smeta
     Jakša Cvitanović Cvik
Božić sa Michelle Obama
 Muškarci su nasilni i
     točka! Ustvari uslkičnik.

 Ukida se B l o g e r.hr!!!
 V a n   s   p a p o m ! ! ! 
 O d  s a d a  g o v o r i m
      s r p s k i  ! ! !

 Sve po spisku... sad dal
      Mesiću il Sanaderu...
      s v e j e d n o !
 R a s p a d   o b i t e l j i
      2. d i o

 R a s p a d   o b i t e l j i
      1. d i o

 Tata ti jugonostalgičar,
      definitivno!

 Tata ti jugonostalgičar,
      2. d i o

 Tata ti jugonostalgičar,
      1. d i o

 U  v a š i m  g o d i n a m a
      j a  s a m  f u k a o !

 Jedini pravi   p r o b l e m
      Hrvatske su  H r v a t i !

 Svim kučkama svijeta!
 N  e m a   B o g a ! ! !
 O v o  j e  r e k l a m a
      z a  K o n z u m
!
 O t k a z !
 M a j m u n   majmunski
      ž i v o t    s l a v i

 N i s a m   j e b o ,
      č a s n a   r i j e č !

 O p e t   n i s a m  u  modi
 A j m e !   M o j a   k ć e r
     i m a   d e č k a !

 D a   l i   s a m
     d o v o l j n o   m u š k o ?
 M i l i t a n t n i   p u š a č
 Ne  p r i h v a ć a m  svoje
      m i š l j e n j e ! B a r  n e
      j e d n o g l a s n o !

 D a   č u v a m   ž i v c e ?
     Za KOGA ?
 O d l u č i o   s a m   s e
      s v i m a   z a m j e r i t i !

 Z a š t o   t e s t o v i   I Q
     n i š t a   n e   v r i j e d e?

 A k o  m i s l i t e   d a  j e
     K o l o   s r e ć e   s a m o
     d o b r a   z e z a n c i j a...

 
Index.hr
Nema zapisa.